Arhiv „Pravde“ iz juna 2004. godine i pitanja koja nisu nestala
„Mi hoćemo u Evropu, a imamo državu koja je kopija – kako reče jedan naš poznati ekonomista – Frankenštajna.“
Ovu rečenicu napisao je Miodrag Živanović u junu 2004. godine, u tekstu „Blokirani život“, objavljenom u listu Pravda, glasilu Razvojne organizacije sindikata ROS „Čajavec“.
Dvadeset dvije godine kasnije, dok se Bosna i Hercegovina nalazi pred novim Opštim izborima, vrijedi se vratiti ovom tekstu. Ne zato da bismo naknadno provjeravali da li je autor bio u pravu u svakoj svojoj procjeni, već zato što je zapanjujuće koliko se pitanja iz 2004. godine i danas pojavljuje u javnom prostoru.
Živanović tada piše o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine, političkim blokadama, privatizaciji, ekonomiji, nezaposlenosti, obrazovanju, ekologiji, položaju sindikata i odnosu domaćih institucija prema međunarodnoj zajednici.
Posebno je zanimljivo njegovo pitanje o evropskim integracijama.
Godine 2004. u javnosti su se mogle čuti prognoze da bi BiH mogla postati članica Evropske unije 2009. ili najkasnije 2010. godine. Danas, više od dvije decenije kasnije, BiH još nije članica EU. Evropske integracije ostale su jedna od ključnih političkih tema, ali i tema oko koje se i dalje prelamaju pitanja reformi, institucija i političke odgovornosti.
I sam naslov teksta – „Blokirani život“ – danas zvuči drugačije nego što je zvučao 2004. godine. Tada je Živanović govorio o političkim i ekonomskim blokadama koje su, prema njegovom viđenju, sprječavale društvo da napravi iskorak. Danas čitalac može sam procijeniti šta se u međuvremenu promijenilo, a šta je ostalo isto.
Posebno mjesto u tekstu zauzima odnos prema izborima. Živanović je 2004. godine iznio vrlo radikalan stav i zalagao se za bojkot izbora. Taj njegov stav danas ne treba čitati kao poziv biračima šta da učine, nego prije svega kao dokument političkog razočaranja jednog vremena.
Upravo zbog toga njegov tekst objavljujemo uoči Općih izbora 2026. godine. Centralna izborna komisija BiH raspisala je izbore za 4. oktobar 2026. godine, a građani će birati članove Predsjedništva BiH, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Narodnu skupštinu Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske, kao i druge predstavnike na nivoima obuhvaćenim izborima.
Između izbora 2004. i izbora 2026. stoji čitava jedna generacija.
Zato je zanimljivo pročitati Živanovićeve riječi danas, bez obzira na to slažemo li se s njegovim tadašnjim zaključcima. Šta se promijenilo? Šta nije? Koji problemi su riješeni, a koji su samo dobili novi oblik?
I možda najvažnije pitanje: da li je život u Bosni i Hercegovini danas manje blokiran nego što je bio 2004. godine?
Odgovor na ta pitanja ne nudimo unaprijed. Čitaocima ostavljamo da, nakon više od dvije decenije, sami uporede tadašnju i današnju Bosnu i Hercegovinu.
ARHIV: „BLOKIRANI ŽIVOT“
Pravda, juni 2004.
Miodrag Živanović
Koliko juče, čuli smo i pročitali izjavu ministra spoljnih poslova BiH, Mladena Ivanića, da će naša država postati članicom Evropske Unije 2009. ili najkasnije 2010. godine. Dakle, za pet ili šest godina. Sličnu prognozu dao je nešto ranije i Ivanićev šef, Adnan Terzić, a tome su se – manje ili više glasno – pridruživali i narodni poslanici što svoju platu zarađuju u državnom nam parlamentu.
Naravno, lijepo je čuti ovakve optimističke riječi. I takođe je lijepo pretpostaviti da za nas ovdje možda još ima nade. No, i ljepota bi morala poticati iz onoga što život sobom nosi. Ili, drugačije: i ljepota, da bi uopšte postojala, morala bi biti životna.
Plašim se, međutim, da stvari sa našim životom ne stoje lijepo, a posebno ne stoje tako da bismo mogli biti optimisti.
Golim okom se vidi da je ovdašnji život blokiran u svim svojim segmentima. Mi hoćemo u Evropu, a imamo državu koja je kopija – kako reče jedan naš poznati ekonomista – Frankenštajna. Na malom prostoru i sa malim brojem stanovnika, formirana su dva entiteta, deset kantona i jedan distrikt kao i institucije na državnom nivou. Iznad ovog i ovakvog ustrojstva, postoje i institucije međunarodne zajednice koje, u liku protektora, odlučuju o svemu.
Uz to, ustavni poredak Bosne i Hercegovine, zasnovan je isključivo na plemenskom, odnosno, etničkom principu: naši ustavi su jedini u Evropi u kojima ne postoje građani već samo pripadnici ovog ili onog naroda; uz morbidan dodatak – nedavno su Bošnjacima, Srbima i Hrvatima pridodati i tzv. ostali.
Trenutno desetak radnih grupa pokušava dati različite prijedloge promjena ovakvog ustavnog ustrojstva i oblikovanja novih, savremenih ustavnih rješenja. Ali, što bi trebalo biti savremeno, ne može proći čak ni kao zaključak radnih grupa, a da ne govorim šta bi sa takvim prijedlozima bilo na sjednicama naših vlada ili parlamenata.
Doista ne znam kako i na koji način je moguće doći do deblokade postojećih ustavnih odredbi.
Mi hoćemo u Evropu, a nalazimo se još uvijek u tzv. predtranzicijskom stanju. Privatizacija nije završena, a i ono što je objavljeno, urađeno je, prvo, kao etnička, a potom i kao mafijaška privatizacija.
U proteklih devet godina, trebali smo proći četiri faze: prvo, fazu u kojoj nam je neophodna humanitarna pomoć, drugo, fazu stabilizacije, treće, rekonstrukciju i četvrto – trebali smo ući u fazu razvoja.
Za taj i takav put u BiH je uloženo oko 23 milijarde američkih dolara. Međutim, mi se nismo pomakli dalje od prve faze – ekonomska situacija je takva da nas je, po više parametara, pretekla čak i Moldavija. Trenutno je, u Evropi, samo Kosovo iza nas.
Ako ovome dodam da tokovi sive ekonomije čine blizu 60 odsto ukupnih finansijskih tokova, da će i dobar dio onih preduzeća koja koliko-toliko rade, otići u stečaj, da će se povećati broj nezaposlenih – onda je, po svemu sudeći, teško govoriti o boljem životu.
Uzeo bih sebi slobodu da kažem da taj bolji život blokiraju i manje ili veće zablude naših ekonomista, a još više političara. Naime, mnogi govore o pokretanju proizvodnje i naglašavaju da je to osnovni problem naše ekonomije.
Nisam siguran. Čini mi se da bi se na ovom planu nešto i dalo uraditi, ali je ključni problem u nedostatku tržišta. Kome bismo prodavali ono što hoćemo i možemo proizvesti? I još nešto: zakonska regulativa je nesavremena, komplikovana i kao takva predstavlja okov, a ne podsticaj bilo kakvom produktivnom poslovnom ambijentu.
Ovim dobro poznatim dijagnozama valjalo bi dodati i cijeli niz političkih blokada koje, tako reći iznutra, razaraju mogućnosti jednog normalnog života. To se vidi i u području obrazovanja, nauke, kulture, pa sve tamo do ekologije.
U svim ovim područjima daleko smo od suštinskih reformi. Sve je svedeno tek na puki odnos onoga koji je ucjenjivač (međunarodna zajednica) i onoga ko je ucijenjen (domaće institucije, odnosno, u krajnjoj liniji svi mi koji ovdje živimo).
„Ako ne usvojite taj i taj zakon, nećemo vam dati toliko i toliko miliona eura, ako ne sarađujete sa Tribunalom u Hagu, uskratićemo vam sankcije“; ili pojednostavljeno, „ako ne budete dobri nećemo vas kazniti“, uzvikuju protektori.
A naši političari ćute i kao svaki ucijenjeni gledaju samo kako da ugode ucjenjivaču i da tako sačuvaju svoju ličnu poziciju.
Ako je to tako, mislim da bi bilo dobro, u ovoj izbornoj godini, pa i u narednom periodu, napraviti jedan opštenarodni bojkot izbora. Dakle, ne izlaziti na izbore na kojima biramo one koji ni o čemu neće odlučivati ili one koji su i do sada, mnogo puta kompromitovali kako politiku tako i same sebe.
Što se mene, kao običnog čovjeka, tiče, pokušao bih, svuda i na svakom mjestu, da vodim jednu sopstvenu, ličnu kampanju protiv izlaska na izbore. Nije bitno koliko ću u tome uspjeti, ali čini mi se vrijednim da pokušam.
Čak i sindikat, ovakav kakav je, nije ona snaga koja bi mogla nešto više učiniti. Tzv. državni sindikat sve više sliči političkim partijama i rezultati njegovog rada su identični rezultatima tih partija: dakle, doista skromni.
Zato mislim da bi uporedo sa reformama sistema trebalo pristupiti i jednoj ozbiljnoj reformi sindikata u kojoj bi se sindikat pokazao kao istinska interesna organizacija radnika.
Naravno, to je lako reći ili napisati. Teško je provesti. Posebno kada je riječ o organizovanju nezavisnih sindikata i o svemu što bi oni trebali raditi. No, to je velika tema i kao takva sigurno je za jednu drugu priliku. Ili za više drugih prilika.
Dakle, čini mi se da i ovo što je ovdje rečeno pojednostavljeno i u najkraćem obliku, može biti sasvim dovoljno za uvid da smo od Evrope doista daleko.
Kada su me nedavno novinari pitali kada će BiH u Evropsku Uniju, odgovorio sam ovako:
„Onda kada mi steknemo istinske uslove za to, EU najvjerovatnije neće postojati“.
Dakako, kao čovjeku, najdraže bi mi bilo da je prethodni odgovor skroz pogrešan.
Miodrag Živanović
