Umjetnost je jedan od načina na koji čovjek objašnjava svijet i putem koga kritika društvenih fenomena poprima jedan kreativan karakter. Tako umjetnost može biti radikalnom kritikom nepravde. U tom momentu umjetnost poprima revolucionaran karakter.
Mostarski bend ”Zoster” upravo se bavi ovakvom vrstom umjetnosti. Nedavno je objavio pjesmu ‘‘Ne okrećem se tata’‘ koja se dotiče socijalne nepravde, eksploatacije zemljišta, egzodusa stanovništva i političke pasivnosti.
Bend ”Zoster’‘ nastao je u jesen 2000. godine, a ime je dobio nakon što je jedan od osnivača grupe prebolio herpes zoster, virus koji živi u tijelu, te se manifestuje na površini kože u vidu osipa i širi. Grupa nastaje, kako kažu, kao posljedica pada imuniteta društva.
Za razliku od brojnih bosanskohercegovačkih muzičara kritičkog duha koji su često u žanru repa ili rock-a poput Dubioze kolektiv, Frenkie-a, Ede Majke, S.N.O.B-a i dr. Zoster je na jedan specifičan način napravio sasvim poseban stil kombinujući reggae, ska, rock, blues i pop.
NE OKREĆEM SE TATA
Pjesma ”Ne okrećem se tata” najnovija je Zosterova pjesma, a kadrovi spota odvijaju se na mjestima gdje se trenutno održavaju protesti protiv netransparentne izgradnje solarnih elektrana u mostarskim selima Kozika i Miljkovići. Kako prenosi portal hercegovina.info riječ je o nelegalnom krčenju puta i šuma kako bi se izgradili solarni paneli u interesu investicija HDZ-ovca i profesora sa mostarskog Sveučilišta Franje Takača koji će od ovog biznisa debelo profitirati.
Iako su se građani ovom razaranju prirode i profiterskoj pljački usprotivili, iako iza sebe imaju Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine koji jasno staje na stranu zaštite ekosistema stočarstva i poljoprivrede, vlasti u sprezi sa tajkunima nastavila je da uništava životnu sredinu kako bi zgrnula na milione eura.
Zakon jasno kaže da mještani imaju puno pravo da putem organa mjesne zajednice odlučuju o poslovima značajnim za život i rad te zajednice, ali vlasti na ovo zatvaraju oči. Jasno je – zakon o mjesnim zajednicama tekovina je samoupravnog socijalizma i ni na koji način se ne smije dozvoliti da se ovaj zakon sprovede u djelo. Ovdje se radi o dogovoru tajkuna i vlasti oko podjele profita na račun javnog dobra. Tako Zoster u svojoj pjesmi slikovito opisuje:
”Nema više onog što nam snove krade
Što je bilo jučer, to ćemo zaboraviti
Samo da se naše priče usuglase
Ja ne dam na se, ti ne daj na se.”
Enes Rahimić za spin.portal izjavio je da se inače za ovakve aktivnosti dodjeljuje zemljište iznad 6. klase, tj. zemljište koje nije plodno. Dok se u ovim mjestima, kao i naseljima Gubavica i Pijesci dodjeljuje zemljište ispod 4. klase, tj. dodjeljuje se preko 11 hiljada duluma poljoprivrednog zemljišta i preko 50% površine ovih naselja što mjestane ostavlja bez životnog prostora.
Sva dobit od ovih investicija vraćaju se kapitalu i završavaju u privatnom džepu. Tako se zemlja kao javno dobro eksploatiše za privatni džep dok građanima ostaju mrvice koje će u većini ostati u džepovima državne biokratije i stranke koja je na vlasti. U ovom slučaju HDZ-u.
”Gledaju me milo tvoje oči gladne
Popile bi krvi, ali piju limunadu
Ne vjerujem nikom, nikom ko me krade
Pričaju mi slatko, a iza leđa rade.”
Iako su se građani ovih mijesta pobunili veliki broj nije pokazao zainteresovanost da se odupru ovoj vrsti narušavanja životne sredine, a malobrojni su oni koji pokazuju solidarnost. Da li će građani uspjeti da se izbore protiv ove nepravde, da li će izgubiti u toj borbi ili će napraviti neki oblik kompromisa koji će ići na ruku tajkunima vrijeme će pokazati. Ali sve ovo ima velike posljedice po društvo, njegov razvoj i budućnost svih nas. Pored toga, veliki broj ljudi mnogo češće se odlučuje da naprosto napusti zemlju u traganju za boljim životom nego da vodi bitke protiv jedne organizovane pljačkaške elite.
”Omogućio mi tata jedno putovanje
Jedno putovanje, s kog povratka nema.”
Usljed političke, ekonomske i kulturne bijede mladi ljudi više nemaju želju da se bore. Onog momenta kada ”pređu” više se ne okreću jer su im roditelji odavno poručili da ”gledaju sebe”. Put ka „boljem životu“ ujedno znači i bijeg od odgovornosti, otpora, borbe. Na domaćem terenu ostaju roditelji – generacija koja se borila i pretrpjela mnogo, nadajući se da će djeca imati nešto više.
Ipak, pjesma ne završava bez poruke nade i otpora:
”Poručio je tata, ako bude sranje
Popadat će i vaše korumpirane glave
Ovo nije prijetnja, nego činjenično stanje
Ja u srcu nosim jedno obećanje.”
Zosterov rad se tako uklapa u širi kulturni i društveni pokret koji pokušava da otvori oči građanima i pokrene na akciju. Njihova pjesma nije samo kritika – ona je i poziv. Poziv da se ne okrećemo, već da pogledamo u lice neprijatelju i izborimo se za bolje društvo.
Kao što film režisera Branka Bauera iz 1956. godine nosi naslov „Ne okreći se, sine“, ova pjesma nosi duhovni nastavak – „Ne okrećem se, tata“. Dok film govori o očevoj borbi da vrati sina, pjesma govori o nemogućnosti povratka – sin je otišao i, simbolično, izgubio svaku povezanost sa zemljom iz koje je potekao. Film je prožet patnjom i borbom, pjesma očajem i spoznajom. Na kraju oboje komuniciraju istu poruku – gdje god bili, kud god pošli, čeka nas ista borba protiv iste nepravde znajući da nemamo tu privilegiju da budemo pasivni!
