Politički indiferentizam fenomen je koji obilježava današnjicu. Mladi ljudi, koji čine kako većinu tako i budućnost jedne zemlje, nemaju interesa da se bave političkim životom i često se okreću samima sebi, svojim životnim obavezama, ciljevima i svemu onome što jedan radni čovjek želi ostvariti.
Činjenica je da ovo ne možemo skroz osuditi. Svaki čovjek teži radu, miru i prosperitetu, pa je sasvim prirodno da se želi ostvariti i kao radnik, i kao životni partner, i kao roditelj, a i kao kreativno biće. Ali, ovaj politički indiferentizam, tj. nezainteresovanost za politiku, nije bez negativnih posljedica po zajednicu.
Zašto se većina ljudi ne žele baviti politikom? Politika je danas jedna tezga na kojoj se prodaju birokratske funkcije čiji su vlasnici već ostvareni pripadnici političko-ekonomske elite građanskog društva. Ovo je već ušlo u svijest radnih masa koje vide da se u političkim krugovima sklapaju dogovori o pljački opštedruštvene imovine i javnog budžeta, te da je politika otuđena od radnih masa na način da je ona postala ”profesija” birokratije.
Ne samo da je ova birokratija onemogućila masama da ravnopravno učestvuju u donošenju političkih odluka, što je naslijeđe ideje lokalne samouprave i samoupravnih delegata bez privilegija, nego je onemogućila da se politika shvati u svojoj suštini – uređenosti jedne zajednice.
Zgađeni od svega što vide na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini većina ne želi učestvovati u tome, pa ni na izborima, a to je u stvari i cilj koji žele postići političari, jer ne smije se zanemariti da je ova oblast najprofitabilnija grana u ovoj zemlji.
Drugim riječima – država je monopolizovala politiku isto kao što je privatno vlasništvo monopolizovalo ekonomiju. A ona velika većina ”običnih ljudi” ostaju samo kao proizvođači tuđeg bogastva i poslušnici tuđih političkih odluka.
Ali, u životu dođe onaj ključni trenutak kada političko-ekonomska kriza dovede društvo u toliku bijedu, pa se tako sve iluzije individualizma, nezavisnosti od politike i sl. razbiju i situacija se svede na ”biti ili ne biti”.
Tada shvatimo da iako se mi nismo bavili politikom ona se itekako bavila nama, na štetu nas samih. Otuda vidimo da naš govor ”i to će proći, gledaj sebe” više nema nikakvog smisla, pa tada nastupa oslobađanje pojedinca od svih onih iluzija koje je stvarao iz svog relativnog konformističkog položaja.
O tome, na jedan slikovit i istorijski način, govori film ”I to će proći” iz 1985. godine sniman po motivima Andrićeve pripovijetke ”Zeko”. Scenario je uradio Abdulah Sidran, a glavnu ulogu nosio je Fabijan Šovagović.
Film govori o Isidoru Kataniću, kaligrafskom činovniku u predratnoj Jugoslaviji (Drugi svjetski rat) kojeg nije toliko interesovao politički život. Ostvaren kao činovnik, muž i otac, Isidor odlazi u penziju, a od tadašnjih vlasti dobija samo zahvalnicu na kojoj sam treba da ispiše svoje ime.
Iako je Isidor čovjek pun razumijevanja i mira, njegova supruga je žena buržoaskog duha, naviknuta na privilegije, u potpunosti nezahvalna onim što je Isidor u svom životu ostvario. Ona želi više od onog bogastva što ima, dok on želi da pronađe više mira i ljepote u životu, ne pitajući kakav je taj život zapravo.
Oni su, tako, odličan primjer dva svijeta tadašnjeg stanja. Ona je svijet vladajućeg društva koji na umu ima samo bogastvo stvoreno na drugima, a on je svijet samoostvarenja u kojem želi mir, ne miješajući se u porodičnu i društvenu dramu.
Isidor sreću pronalazi u plovidbi rijekom sa kapetanom Mikom, predratnim komunistom, gdje upoznaje mnogo mladih ljudi sa novim progresivnim shvatanjima svijeta. Redovno posjećuje porodicu sestre svoje žene i njihovu djecu gdje se upoznaje sa ovim progresivnim idejama koje su tako obuzele duh mladih ljudi koji žele da se usprotive onom hororu koji će uskoro da pokuca na vrata Jugoslavije.
Oni se vode komunističkim idejama demokratije, jedinstva, rada, saradnje, poštovanja, znanja, mira, napretka i ljubavi, a sve ove ideje su Isidoru samo interesantne da ih sluša. Na vijestima saznaje za Hitlerov napad na Poljsku, kog njegova žena sa radosti pohvaljuje, kritikujući njegov odlazak kod njene sestre smatrajući da je ta kuća ”zadojena” komunizmom koji želi oduzeti sve one privilegije buržoaskog duha koje ona ima.
Ona, kao i tadašnje jugoslovensko društvo, u potpunosti je spremna da usvoji i one najgore ideologije samo kako bi sačuvala svoj privilegovan položaj uz mogućnost da se još više obogati.
U trenutku kada započinje napad nacističke Njemačke na Jugoslaviju Isidor svjedoči rušenjima, duboko u sebi govoreći da će sve to proći. Odlazeći na obale rijeke u toku okupacije Isidor svjedoči ubistvu mladog antifašiste od strane domaćih agenata. Vraćajući se kući preko Terazija ugleda još veći horor – obješene antifašiste.
U tom trenutku u potpunosti shvata poruku one omladine čijim revolucionarnim mislima se do tada samo divio – da više ne može da vrijedi ona misao da će sve proći i da više ne može samo nijemo da posmatra društveno stanje, gledajući samo sebe. Isidor se do tada nije bavio politikom, ali se politika itekako krenula baviti njim. Njegova indiferentnost došla je do granične situacije.
U trenutku kada izrađuje fotografije ubijenih omladinaca na Terazijama Isidor vidi koliko je političko zlo zavladalo i ulazi u sukob sa svojom ženom koja ovo političko zlo podržava. On joj pokazuje fotografije mrtvih omladinaca, u njemu je humanost eksplodirala, on više nije mogao da ćuti ni prema ženi, a ni prema svijetu.
On je ljut, ogorčen i bijesan na svakog ko podržava ovakvu zvjersku ideologiju i način života. I dok ga žena savjetuje da ćuti i gleda sebe, da ne upropaštava ugled svoje porodice, Isidor odlazi kod mladih komunista i prilazi pokretu koji se bori protiv novog terora koji je okupirao Jugoslaviju svjestan da nikakav ugled nije vrijedan tuđe smrti i patnje. Njegova porodica ga napušta.
U tom momentu Isidor Katanić postaje slobodan čovjek. Slobodan od okova svakodnevnog života, slobodan od okova straha od političkog pritiska, slobodan od okova straha da će izgubiti privilegije, slobodan da prigrli smrt ukoliko će ona donijeti bolji život drugima, slobodan da bude istinski čovjek. On će slobodan i umrijeti.
U filmu možemo vidjeti tri simbola. Jedan od simbola je drveni znak na obali rijeke na kome piše ”I to će proći” na kome se u poslednjem prikazivanju vide tragovi od vatre. Da, sve će proći, ali po koju cijenu?
Drugi simbol je starica na prozoru zgrade u ulici kroz koju Isidor prolazi kada se vraća kući. U početku starica ga nijemo posmatra, ali u momentu kada odlučuje da ostane i da se bori za drugačije društvo ona mu se nasmiješi simbolišući da nada za bolji svijet postoji i da je ona unutar nas samih kao svjesna odluka.
Treći simbol je na plakatu za film na kom se Isidorova činovnička kravata postepeno pretvara u petokraku pokazujući mogućnost čovjeka da svjesno izađe iz svog konformističkog života u carstvo istinske slobode.
Tako vidimo da politika indiferentizma može trajati neko vrijeme. Mi možemo biti neutralni, može nam biti svejedno, možemo sebi i drugima govoriti da gledamo samo sebe, ali time samo reprodukujemo jedno opšte društveno otuđenje i bijedu.
Ovo, dugoročno, stvara brojne društvene protivrječnosti i krize, ojačava nazadne ideologije fašizma i nacionalizma, a na kraju nas dovodi u situaciju kada zlo koje smo mogli unaprijed spriječiti dolazi na vlast odnoseći nedužne živote.
Na kraju dana Isidor je postao oslobođenim bićem, ali i dalje ostaje pitanje – ukoliko smo spremni da ćutimo na nepravdu koja se događa u miru šta će tek biti sa nepravdom koja se događa u ratu?
Možda je politički indiferentizam najbolje opisan u Marxovom pismu Sigfridu Mayeru iz 1867. godine u kome stoji: ”Ako čovjek želi da bude vo, onda, naravno, može da okrene leđa patnjama čovječanstva i da brine za svoju sopstvenu kožu.”
Ali, nije dovoljno ni reći da se trebamo baviti politikom. Moramo pitati kakvom politikom se želimo baviti. Da li će to biti politika zasnovana na nacionalizmu, birokratizmu i ekonomskoj samovolji ili će to biti politika radnih masa i radničke demokratije kakvoj je na kraju Isidor Katanić sam prišao?
