Svojinska tranzicija u Bosni i Hercegovini neminovno je dovela do potrebe drugačijih vidova borbe sindikata/ radnika za ostvarivanje njihovih prava. No , iako gazimo treće , tranzicijsko desetljeće pred sindikatima stoji i dalje obaveza da na bazi iskustava razvijenih, demokratskih društava uče koje sve metode , osim protesta i štrajkova, mogu koristiti u cilju ostvarivanja radničkih prava i poboljašanja njihovog položaja .
O tome kako to čine švedski sindikati za Žive ljude piše građanska aktivistica i naša stalna suradnica Suzana Kadirić Sekulović.
SKRIVENE METODE BORBE
Skrivene ili tajne akcije radnika su one metode koje se sprovode na poslu tokom radnog vremena, a da uprava i poslodavci za to ne znaju. Djeluju kao dopuna otvorenim, najavljenim borbenim mjerama, tj. štrajkovima ili djeluju samostalno u slučaju sukoba i potrebe.
Da bi se uspješno vodile bitke za radnička prava, potrebno je detaljno ispitati poziciju protivnika, tj. poslodavca, kako bi se imao uvid u sve ono što utiče na otpor poslodavca sindikalnom djelovanju i vodi ka poboljšanju uslova za radnike, te se prema tome treba prilagoditi svaka sindikalna taktika i eventualna akcija radnika.
Određivanje plata je jedno od glavnih oružja poslodavaca protiv radnika s kojim se vrlo lako i uspješno razbija solidarnost i socijalistički principi, pa bi se kroz sindikalne organizacije trebale uspostaviti metode za razrađenu statistiku i evidenciju kontrole uslova zarada, te bi se na taj način ujedno trebali steći preduslovi za izjednačavanje nepravilnosti i postizanje ravnopravnosti.
Ne postoji univerzalno sredstvo borbe, koje će u svakoj prilici apsolutno dovesti do pobjede. Nije sigurno da će štrajk, blokada, bojkot, ili npr. insajderska akcija dovesti do željenih rezultata radnika.
Uslovi su različiti u svakoj pojedinačnoj borbenoj prilici i treba ih pažljivo razmotriti i analizirati, te na osnovu toga uvidjeti koja su borbena sredstva najpogodnija za svaku pojedinačnu priliku.
PLANIRANJE ŠTRAJKA I MEĐUSINDIKALNA SOLIDARNOST
U slučajevima kada je štrajk neizbježan, treba ga pažljivo isplanirati.
Požurivati štrajk, bez dobre pripreme, znači tražiti da se bitka izgubi ili u najboljem slučaju da se problemi riješe isključivo kratkoročno. Pripreme bi trebalo da traju jako dugo, čak i do godinu dana, jer se tokom odbrojavanja vremena istovremeno i stalno pokušava pojačati pritisak i bukvalno natjerati sve ostale iz različitih branši da se zauzmu za našu stvar. Dobro organizovana bitka dobija se i prije nego što štrajk izbije.
U tu svrhu mogu poslužiti i štrajkovi solidarnosti, u kojima radnici iz raznih branši poduzimaju takvu vrstu akcije u kojoj bi trebali postaviti nezavisne zahtjeve u odnosu na štrajk koji organizuje jedna branša. Ovo jača solidarnost, koheziju i čini ljude zainteresovanim za bitku.
Kako se ne bi trošila sopstvena ograničena sredstva radnika i sindikalnih organizacija prilikom borbe za radnička prava, u interesu svih zainteresovanih partnera je da se tokom borbe izgubi što manje radnih dana, a da se istovremeno nanese maksimalna šteta poslodavcu.
Pri izradi plana ovakvog vida borbe ovo svakako treba imati na umu.
Jedna od mnogih metoda su tzv šahovski štrajkovi sto znači detaljno planiranje kratkih i ponavljajućih štrajkova u kojima se angažuju različiti dijelovi radne snage. To znači da se u šahovske štrajkove naizmjenično uključuju npr. različita odjeljenja jednog preduzeća ili kompanije, kao i ključno osoblje koje bi naizmjenično štrajkalo recimo pola dana po odjelu sedmično. Također se može isplanirati da štrajk raste i smanjuje intenzitet iz sedmice u sedmicu, te na taj način izgraditi plan borbe za nekoliko sedmica sukoba niskog intenziteta, potom visokog intenziteta, a u kombinaciji sa npr. blokadom prekovremenog rada ili tzv. insajderskom strategijom itd. ,što istovremeno ne košta niti radnike, niti sindikalne organizacije toliko puno izgubljenih radnih dana i materijalnih sredstava.
Lockout (zatvaranje manjih pogona ili otpuštanje radnika), te pokušaj prekidanja štrajkova i neodazivanje nadležnih na radničke zahtijeva su glavna oružja poslodavaca.
Protiv lokauta se primjenjuje insajderska strategija, a protiv prekidanja štrajka od strane poslodavaca, nastavlja se borba uz pomoć sabotaža, sakrivenih vidova borbe i štrajkova solidarnosti.
Štrajk ne treba pretvarati u npr. jednomjesečni štrajk glađu, jer su statistke pokazale da su često takve bitke osuđene na gubitak. Povratak na posao treba organizovati na povoljan način, ako se vidi da se sa otvorenim štrajkom ništa ne dobije. Ne treba odustati od borbe ako štrajk ne uspije, već nastaviti borbu unutar radnog mjesta uz tzv. insajdersku strategiju.
STRATEŠKE AKCIJE SINDIKATA
Borba na radnom mjestu, poznata i kao insajderska strategija, znači da se raznim sredstvima nanese sto veća finansijska šteta poslodavcu u toku plaćenog radnog vremena. Poenta je da sukob treba da košta poslodavca, a da troškovi za radnike i sindikalne organizacije i udruženja budu minimalni.
Metode borbe u insajderskoj strategiji su, između ostalog, što više usporen tempo rada radnika.
U tom slučaju zadatak sindikata, njihovih organizacija i udruženja je da što bolje prouče pravilnike rada i u skladu s njima daju upute radnicima u kojoj mjeri mogu smanjiti uobičajen tempo rada, kako bi imali eventualnu zaštitu na poslu i kako poslodavac ne bi mogao preduzeti kaznene mjere. Ovo je posebno važno u slučaju pokretanja sudskih postupaka.
Druga takva metoda je odlazak na bolovanje. Manje ili veće grupe radnika mogu da se smjenjuju u ovom postupku ukoliko su spremni na jedan dio izgubljenih novčanih sredstava ili ukoliko su sindikalne organizacije toliko jake da im nadomjeste taj novčani gubitak.
Ciljane informacije o sukobu i štrajku ka korisnicima proizvoda i kupcima usluga koje koriste usluge preduzeća ili kompanija su također jedan vid borbe i pritisaka na poslodavca.
Isto tako je moguće dijeljenje informacija i letaka slučajnim prolaznicima kako bi radnici za svoja prava dobili sto vise naklonosti i simpatija stanovništva.
Blokiranje prekovremenog rada je vrlo korisna metoda protiv poslodavaca, jer nanosi veliku materijalnu štetu poslodavcima.
Bojkot proizvoda poslodavaca, bilo da se radi o uslužnim djelatnostima ili o privredi se može sprovesti na dva načina. Prvi je pozivanje na bojkot proizvoda kompanije cime se ujedno apeluje i na individualni moral javnosti da bojkotuju proizvode kompanije zbog argumenata i opravdanja koje navodimo, dok je drugi način da se apeluje na prodavače i firme koje kupuju proizvode kompanije da uklone bojkotirane proizvode sa svojih polica, inace ce se bojkotovati/blokirati/cijela prodavnica/kompanija.
Jedna od vrlo uspješnih metoda danas, a uz pomoć mobilnih telefona i digitalizacije je snimanje razgovora. Ujedno je to i najbolja zaštita radnika protiv proizvoljnih i nepoštenih sefova.
To se može činiti individualno ili ukoliko se želite izvršiti jači pritisak, organizovano u grupama. Možda je šef obećao nešto. To može uključivati povećanje plate, slobodno ili kraće radno vrijeme ii novu opremu za rad bez da je održao riječ.
Ako nemate ništa snimljeno i nemate svjedoke razgovora, biće veoma teško dokazati sta je šef obećao.
Možda ste podvrgnuti uvredljivom posebnom tretmanu, seksualnom uznemiravanju, maltretiranju ili općem tretmanu bez poštovanja. Bez snimka i bez svjedoka to najčešće postaje stvar od riječi do riječi, gdje riječi sefa ili menadžera često imaju veću težinu. Ako ste, s druge strane, snimili razgovor sa uvredljivim ponašanjem, imate jasne dokaze za svoj slučaj i stoga možete postupiti u skladu s tim.
Kako bi se uspješno vodile bitke za prava i položaj radnika, potrebno je detaljno analizirati, strukturirati, te ispitati poziciju protivnika (poslodavca), kako bi se dobio uvid u sve ono što utiče na otpor poslodavca sindikalnom djelovanju, te tome prilagoditi sindikalnu taktiku.
Korisne su sve metode koje poslodavcu uzrokuju finansijske troškove, a koje su predhodno isplanirane i dogovorene sa radnicima.
