Krojački zanat dok se nisu pojavile suvremene mašine bio je izuzetno cijenjen. U Bosni i Hercegovini krojači su se pojavili u vrijeme austrougarske mode, odnosno krajem 19 vijeka. Nastankom šivaćih mašina došlo je do revolucije u proizvodnji odjeće. Odjeća koja je bila dostupna do tada samo bogatom stanovništvu postala je dostupna i drugim građanima. Međutim, krojenje i šivanje bili su i prije pojave krojača, kakve mi znamo . Tim poslovima bavili su se terzije , ali oni nisu izrađivali svakodnevnu odjeću već odjeću smo za posebne prilike koja se ukrašavala , a za ukrašavanje raznih odjeće upotrebljavane su razne vrste gajtana (vuneni, svileni, zlatni i srebrni). Oni su izrađivali ono što mi danas zovemo narodne nošnje. Krojenjem su se prije krojača bavile i abadžije. Razlika između terzija i abadžija bila je u materijalu, kroju i načinu ukrašavanja. Terzije su šile uglavnom za gradsko stanovništvo, dok su abadžije šile za seosko.
U 20 vijeku krojači su imali pune ruke posla. Svako ko je držao do sebe morao je imati svoga krojača koji će mu iskrojiti odjelo ili haljinu iz nekog modnog časopisa. Oni su i pravili ali i prepravljali i popravljali odjeću. U ovom vremenu kada tekstilna industrija masovno proizvoditi odjeću za male pare potrebe za krojačima je sve manja. To je dovelo do toga da je i krojača sve manje, a u Bosni i Hercegovini mogu se naći samo još u većim gradovima. Sve je teže naći nekoga krojača da vam izradi odjelo ili skrati hlače , zamijeni rajsferšlus ili prepravi nešto drugo. Samo još oni koji drže do nekog svog stila ili se ne mogu ubaciti u novu konfekcijsku odjeću još idu kod krojača. Ipak oni najuporniji koji se bave krojenjem i šivanjem i dalje se bore na okrutnom kapitalističkom tržištu. Jedan od njih je i Orhan Imami iz Mostara sa kojim je o tome kako je danas biti krojač razgovarao Husein Oručević.
