Energetske zadruge trebalo bi da omoguće građanima da zajednički proizvode i koriste obnovljivu energiju. Međutim, komplikovane procedure, problemi sa priključenjem na mrežu i nedovoljno razvijena regulativa usporavaju njihov razvoj. „Naši zakonodavci se trude da podzakonskim aktima što više ukoče primenu ovih, slobodno možemo reći, revolucionarnih stvari“, kaže Dušan Virc, direktor Energetske zadruge Elektropionir iz Srbije.(Energetska zadruga Elektropionir je prva energetska zadruga u Srbiji registrovana 30. decembra 2019.)
Energetska tranzicija često se predstavlja kao neizbježan odgovor na klimatsku krizu i potrebu za novim izvorima energije. Ipak, pitanje ko će proizvoditi električnu energiju, ko će posjedovati elektrane i ko će imati koristi od tog procesa ostaje jedno od ključnih pitanja pravedne tranzicije.
Iskustvo Energetske zadruge Elektropionir pokazuje da put ka demokratizaciji proizvodnje električne energije nije jednostavan. Iako ideja da građani udruživanjem mogu razvijati vlastite solarne elektrane pruža mogućnost za veću energetsku nezavisnost, zakonske i administrativne prepreke često otežavaju ili potpuno zaustavljaju takve inicijative.
U razgovoru za „Žive ljude“ Dušan Virc govori o počecima Elektropionira, problemima s priključenjem solarnih elektrana na mrežu, mogućnostima zajedničkog investiranja i pitanju može li energetska tranzicija biti pravedna ako građani u njoj ostanu samo potrošači.
Od problema jednog domaćinstva do energetske zadruge
Priča o Elektropioniru počela je pokušajem da se energija Sunca iskoristi za potrebe jednog domaćinstva. Ana i Marko, koji su izgradili niskoenergetsku kuću, postavili su solarne panele na krov. Međutim, tokom ljeta, kada su bili odsutni i kada je potrošnja električne energije bila mala, višak proizvedene struje odlazio je u mrežu.
Prema Vircovim riječima, to je izazvalo probleme s Elektroprivredom Srbije (EPS), koja ih je optužila za krađu električne energije. U to vrijeme nije postojala odgovarajuća regulativa koja bi omogućila jednostavno priključenje takvih proizvodnih postrojenja na elektroenergetski sistem.
Umjesto da se problem rješava isključivo na nivou pojedinačnog domaćinstva, pokrenuta je inicijativa za osnivanje energetske zadruge. Ideja je bila da se građani udruže, zajednički razvijaju solarne elektrane i tako steknu veću kontrolu nad proizvodnjom i korištenjem energije.
Iako je u međuvremenu uveden status kupca-proizvođača, poznatog i kao prozjumer, mogućnosti nisu jednake za sve. Virc ukazuje na probleme s kojima se suočavaju stanari višestambenih zgrada, za koje važe drugačija pravila nego za vlasnike individualnih kuća.
Dodatnu prepreku predstavlja skladištenje energije. Baterije su skupe, a pravila za njihovo uključivanje u elektroenergetski sistem, prema njegovim riječima, još nisu dovoljno uređena. Kao primjer praktičnog snalaženja navodi domaćinstvo koje višak solarne energije koristi za zagrijavanje i na taj način je skladišti u obliku toplote.
Godinama čekaju priključenje elektrana na mrežu
Jedan od najvećih problema sa kojima se Elektropionir suočava jeste priključenje novih elektrana na elektroenergetsku mrežu.
Zadruga je uspela da dobije priključke za dve manje elektrane na Staroj planini, u selima Temska i Dojkinci. Prihod od prodaje električne energije vraća se lokalnim zajednicama. Međutim, drugi projekti nisu imali isti put.
Na organskoj farmi u Valjevskoj Kamenici izgrađena je agrosolarna elektrana, ali zadruga i dalje pokušava da je priključi na mrežu. Problemi postoje i s planiranom elektranom na krovu škole, koja bi bila realizovana u saradnji sa školom, roditeljima i drugim lokalnim akterima.
„Uskoro će biti četiri godine otkako nismo dobili ni odbijenicu ni odobrenje za naš zahtjev za priključenje“, kaže Virc.
Zbog neizvjesnosti i promjena propisa, Elektropionir pokušava razviti drugačiji model saradnje s domaćinstvima. Zadruga bi investirala u solarnu elektranu za domaćinstvo koje nema dovoljno novca za vlastito ulaganje, dok bi se investicija otplaćivala iz ušteda na računima za električnu energiju.
Takav pristup mogao bi omogućiti i građanima s nižim prihodima da učestvuju u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora, umjesto da postavljanje solarnih panela ostane privilegija onih koji mogu sami finansirati takvu investiciju.
Ipak, ni ovaj model nije bez neizvjesnosti. Virc upozorava na predstojeći prelazak s neto mjerenja na neto obračun, najavljen za 1. januar 2027. godine. Prema njegovim riječima, bez jasnih pravila teško je procijeniti ekonomsku isplativost budućih projekata.
Ko ima pravo da proizvodi energiju?
Zvanično obrazloženje za ograničavanje novih priključenja manjih solarnih elektrana, kako navodi Virc, jeste da elektroenergetski sistem nema dovoljno kapaciteta za uravnoteženje proizvodnje iz obnovljivih izvora energije.
Međutim, on postavlja pitanje zašto se istovremeno omogućava priključenje velikih elektrana snage 150 ili 200 megavata, dok se građanima i energetskim zadrugama otežava razvoj manjih postrojenja koja bi bila bliže mjestima potrošnje.
Za Virca problem nije samo tehnički već i politički i ekonomski. U središtu je pitanje vlasništva nad energetskim resursima i raspodjele koristi koje donosi energetska tranzicija.
„Uvijek dođemo do istoga: bogatiji treba da budu još bogatiji, a siromašniji još siromašniji“, ocjenjuje on.
Ova dilema posebno je važna za energetske zajednice, čiji cilj nije samo proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora već i omogućavanje građanima da zajednički odlučuju o korištenju resursa i učestvuju u koristima koje proizlaze iz njihove proizvodnje.
Energetska demokratija počinje udruživanjem
Elektropionir se za sada u velikoj mjeri oslanja na podršku fondacija, koja omogućava istraživanje održivih poslovnih modela i edukaciju građana. Kroz program „Solarni tehničari narodu“ organizovane su obuke o solarnim panelima i mogućnostima koje obnovljivi izvori energije pružaju domaćinstvima.
Direktno ulaganje građana u zadrugu i ostvarivanje dobiti od takvih ulaganja i dalje su teško ostvarivi ciljevi. Jedan od projekata, planiran u Rumi, zaustavljen je zbog pitanja dozvola.
Ipak, Virc smatra da se rezultati rada energetskih zadruga ne mogu mjeriti samo brojem izgrađenih elektrana. Važno je i to što su oko projekata nastale zajednice ljudi koji žele učestvovati u proizvodnji energije i zajednički tražiti načine za prevazilaženje prepreka.
Kao primjer navodi i inicijativu iz Slovenije, u kojoj se ljudi koji imaju zemljište povezuju s onima koji žele da ga koriste za uzgoj hrane. Takvi projekti pokazuju da zajedničko upravljanje resursima može imati različite oblike, čak i kada je proizvodnja električne energije otežana.
„Budućnost energetskih zajednica možda neće biti toliko usmjerena na samu električnu energiju koliko na zajednicu i zajedništvo“, kaže Virc.
Od evropskih propisa do stvarnih promena
Prema Vircovoj oceni, problem nije toliko u evropskom okviru za obnovljive izvore energije koliko u načinu na koji se pravila primenjuju u zemljama regiona. Iako se evropska regulativa prenosi u domaće zakonodavstvo, njena primena često izostaje ili se dodatno komplikuje podzakonskim aktima.
Jedna od mogućnosti koju bi energetske zajednice trebalo da omoguće jeste dijeljenje viška proizvedene električne energije. Građanin koji ima solarne panele na porodičnoj kući, na primer, trebalo bi da može da podijeli višak energije sa članom porodice koji živi u stanu.
ilustracija Ksenija Pantelić
Takav model mogao bi približiti proizvodnju i potrošnju, povećati učešće građana u energetskoj tranziciji i doprinijeti boljem korištenju postojećih kapaciteta. Međutim, za njegovu primjenu potrebni su jasni propisi i politička volja.
Iskustvo Elektropionira otvara pitanje kakvu energetsku budućnost želimo: onu u kojoj je proizvodnja koncentrisana u rukama velikih investitora ili onu u kojoj građani, lokalne zajednice i zadruge imaju stvarnu mogućnost da učestvuju u odlučivanju.
Energetska tranzicija neće biti pravedna samo zato što se fosilna goriva zamjenjuju obnovljivim izvorima energije. Pravednost će zavisiti i od toga ko posjeduje infrastrukturu, ko snosi troškove, ko ostvaruje korist i imaju li građani mogućnost da budu aktivni učesnici promjena.
Za energetske zadruge poput Elektropionira borba za solarnu energiju zato je istovremeno i borba za pravo zajednica da same odlučuju o resursima od kojih zavise.
