Ni protesti, ni apeli, ni upozorenja da će više od 10.000 radnika ostati bez posla – ništa nije bilo dovoljno da pokrene vlasti. Nova Željezara Zenica danas je praktično pred gašenjem, a radnici prepušteni sami sebi.
Na posljednji sastanak sa dobavljačima, sindikatima i vlastima nije došao gotovo niko. Jedini političar koji se pojavio bio je premijer Zeničko-dobojskog kantona Nezir Pivić. No, ključne odluke nisu u rukama kantona, već entitetskih i državnih institucija – koje su još jednom ostale nijeme.
Epilog je poražavajući: Nova Željezara Zenica najavila je obustavu rada integralne proizvodnje čelika. U srijedu, 22. aprila 2026. godine, u 7 sati ujutro staje pogon Aglomeracije, a samo osam sati kasnije planirano je i gašenje visoke peći.
„Visoka peć će biti stavljena u topli režim, što je bio naš zahtjev. U tom režimu može ostati do tri mjeseca i omogućiti ponovno pokretanje ako dođe do dogovora. Ovo je ekonomski problem broj jedan u Federaciji BiH i državi. Nažalost, ne vidimo nikakav angažman nadležnih“, upozorava Kenan Mujkanović iz Sindikata metalaca ZDK.
Vrijeme ističe, a rješenja nema. Domaća industrija čelika ne može parirati konkurenciji iz Kine, Italije i Turske, gdje države aktivno subvencioniraju proizvodnju. U Bosni i Hercegovini takva podrška ne postoji – ali radnici je nisu ni tražili.
Tražili su minimum: privremene uvozne carine na 200 dana kako bi se zaštitila domaća proizvodnja i spasila radna mjesta. Međutim, Savjet ministara BiH, uz glasove HDZ-a BiH, odbio je tu mjeru. Obrazloženje nikada nije dato.
„Plan je da radnici idu na godišnji odmor. Oni koji ga nemaju biće raspoređeni u druge pogone, a ako ni to ne bude moguće – slijedi čekanje“, kaže Rašid Fetić, predsjednik Sindikata Nove Željezare Zenica.
Cijena političke neodgovornosti biće ogromna. Direktno bez posla ostaje 1.200 radnika, a ukupno gotovo 14.000 ljudi ovisi o Željezari i povezanim kompanijama – uključujući i Željeznice Federacije BiH i Republike Srpske.
Dok se jedna od ključnih industrija u zemlji gasi, vlasti uporno pokazuju isto: da ih sudbina radnika – i čitave ekonomije – jednostavno ne zanima.
Autor – Slađan Tomić
