Koliko se građana i radnika u bh. entitetu Republika Srpska sjeća marta 2017. godine i štrajka glađu radnika Željeznica RS, koji su se na taj korak odlučili kao krajnji vid borbe za plate, doprinose i traženje institucionalnog odgovora, s obzirom na to da je riječ o javnoj kompaniji? A onda je među radnike došao Milorad Dodik. Jedna plata je isplaćena, a štrajk prekinut. U septembru iste godine radnici su ponovo štrajkovali zbog istih problema.
Devet godina kasnije, 27. marta 2026. godine, scena se ponavlja u drugačijem ambijentu — ovaj put u rudniku Nova Ljubija. Opet radnici, opet nezadovoljstvo, opet politička intervencija u ključnom trenutku.
Ipak, politički ambijent je, formalno i faktički, drugačiji. Te 2017. godine Milorad Dodik bio je predsjednik RS-a, a Željeznice su, važno je ponoviti, javno preduzeće. Danas je Milorad Dodik tek lider političke stranke, a i ta mu je funkcija upitna nakon što mu je pravosnažnom sudskom odlukom na šest godina zabranjeno političko djelovanje. No, u kontekstu političkih procesa u Republici Srpskoj, Dodik, iako formalno razvlašten, i dalje upravlja ključnim procesima u ovom bh. entitetu.
Kada se vratimo na tu 2017. godinu, iako su obećanja radnicima na prvi pogled identična, razlike su suštinske.
U Željeznicama RS obećanje je bilo konkretno i mjerljivo: plata ili ne plata. U Novoj Ljubiji obećanje je razvučeno u vremenu i prostoru: proizvodnja koja će se možda nekada obnoviti, radnici koji ostaju bez posla možda će se vratiti na svoja radna mjesta. Ono što je nekada bilo pitanje dana, sada postaje pitanje godina.
Upravo tu počinje politička ekonomija obećanja.
Jer obećanje koje se može provjeriti sutra nosi rizik za onoga ko ga daje. Obećanje koje će se provjeravati godinama nosi rizik za onoga ko ga prima.
Iskustvo Željeznica RS daje jasan obrazac: obećanja su bila djelimično ispunjena — taman toliko da zaustave štrajk — ali nikada dovoljno da uklone uzrok problema. Plate su povremeno stizale, ali sistem nije proradio. Kriza nije riješena, nego odgođena. I svaki put se vraćala.
S ove vremenske distance, Željeznice RS, i nakon restrukturiranja, na korak su od kolapsa. Sada, kada je došao kraj rudarenja u Novoj Ljubiji, jer se od prevoza željezne rude ostvarivalo 60 posto prihoda, pitanje je kada će u vlasništvu ovog preduzeća ostati tek željeznički kolosijeci kojima će saobraćati neki tuđi vozovi.
Obećanja zbog kojih su radnici Nove Ljubije prekinuli proteste ostaju u nekom budućem vremenu. Jer radnicima Dodik nije ponudio realan plan razvoja, nego instrument smirivanja. Obećane plate i otpremnine nisu realna budućnost, jer ona zavisi od niza neizvjesnih faktora: tržišta, investicija, poslovnih odluka privatne kompanije i — što je ključno — političke volje.
A čak je i ta kratkoročna budućnost, ako je suditi na temelju onoga što je Dodik kazao, puna kontradiktornosti.
Jer Dodik kaže: „Oni koji budu otišli na Zavod za zapošljavanje imat će novčanu naknadu i doprinose 18 mjeseci. Ukoliko vam isplatimo otpremninu, gubite ta prava, a ukoliko uplatimo sredstva kao sindikalnu pomoć ili podršku, sačuvat ćete zdravstveno i socijalno osiguranje, što je svima vama važno. Potpuno smo spremni da pomognemo oko novih zapošljavanja. Nisam došao ovdje da gubim obraz, nego da vam kažem da idete kući, a u ponedjeljak vas čekaju vaše plate. Biće uplaćeno na račun državnog dijela kapitala, a firma će vam isplatiti ono što vam je obećano.“
Ko su to „mi“ koji će isplatiti otpremnine? Kako to da entitetska vlast finansijski interveniše u privatnoj kompaniji? Na temelju čega — jer je evidentno da to nije zasnovano na pozitivnim zakonskim propisima — se otpremnine radnicima uvjetuju evidencijom i pravima na Zavodu za zapošljavanje? I zašto bi ta prava bila baš 18 mjeseci, a ne uvjetovana dužinom radnog staža?
Ako i radnici ne poznaju zakonodavstvo, otvoreno je pitanje zašto je ova obećanja prihvatio predsjednik Sindikata Nove Ljubije, Dario Antonić. Isti onaj koji je prije nekoliko dana upozoravao da bi, čak i da se rudarenje obnovi, radnicima koji bi se mogli vratiti na posao bila uskraćena brojna do sada stečena prava. I koji je upozoravao da se oprema iz rudnika izvlači kako bi se svjesno umanjila stečajna masa.
U Željeznicama je država bila i poslodavac i garant obećanja. U Ljubiji se između radnika i vlasti pojavljuje privatni akter — Pavgord. Time obećanje postaje još slabije obavezujuće: oni koji ga daju nisu oni koji ga direktno moraju ispuniti.
To je možda i najvažnija razlika između ova dva slučaja.
U prvom, radnici su čekali platu od države.
U drugom, čekaju budućnost od tržišta — uz političku garanciju koja nema pravnu snagu.
Zato paralela između Željeznica RS i Nove Ljubije nije samo historijska, nego strukturna. U oba slučaja politička intervencija dolazi tek kada konflikt eskalira. U oba slučaja obećanje služi da se pritisak smanji. U oba slučaja rješenje se pomjera u budućnost.
Samo što je ta budućnost danas mnogo neodređenija nego 2017. godine.
U Željeznicama RS radnicima je obećan novac da prekinu štrajk. U Novoj Ljubiji obećana im je budućnost da ne započnu isti ciklus.
I upravo tu leži suština problema: što su obećanja apstraktnija, to je manja njihova obavezujuća snaga — a veća politička korist za onoga ko ih daje.
Na kraju, jedino pitanje koje ostaje nije šta je obećano, nego šta se može provjeriti. A u političkoj ekonomiji Republike Srpske odgovor na to pitanje često dolazi prekasno — onda kada se radnici ponovo vrate na isto mjesto s kojeg su već jednom otišli.
