Od 1. februara električna energija u Republici Srpskoj skuplja je za 10 posto za
domaćinstva i šest posto za privredu. I nikoga to, zapravo, ne iznenađuje. Jer svako
novo poskupljenje u ovoj zemlji više ne izaziva šok – samo tiho pomjeranje granice
siromaštva.
Skuplja struja znači skuplju robu i usluge. Realni sektor i mali poduzetnici nemaju izbora
– trošak će prebaciti na građane. Kada se tome doda rast najnižih plata, inflacija se ne
zaustavlja, nego nastavlja svojim uhodanim putem. Građani, međutim, ostaju na mjestu.
Ili se vraćaju unazad.
Sindikalna potrošačka korpa za decembar 2025. iznosila je 2.815 KM, a prosječna plata
1.588 KM. I to je tek statistika. U stvarnom životu, čak i s dvije prosječne plate i dvoje
djece, porodice jedva preživljavaju. Rate kredita, kirije, vrtići, školske potrepštine – sve
ono što ne ulazi u potrošačku korpu odavno je postalo luksuz.
Zato mi iz glave danima ne izlazi jedna banalna, ali bolna slika iz banjalučkog marketa.
Majka u ranim tridesetim petogodišnjem dječaku ne kupuje perec. „Skup je“, kaže.
Perec košta 1,6 KM. Hljeb – više od dvije marke. I to onaj od pola kilograma. Tako u
Republici Srpskoj pecivo koje djeca vole postaje simbol siromaštva.
O penzionerima se gotovo i ne govori. A trebalo bi. Najniže penzije su 349 maraka,
najviše 698 – koje prima tek mali broj ljudi. Povećanje od januara onima s najnižim
primanjima donosi nešto više od 22 marke. Dovoljno za nekoliko osnovnih namirnica i
ništa više. Penzioneri s pravom kažu da se to povećanje „u dlanovima može donijeti
kući“.
Redovi pred javnim kuhinjama su sve duži. U njima su danas i penzioneri i porodice u
kojima radi samo jedan član. Ljudi koji, nakon što plate režije i kupe lijekove, više
nemaju za kuhani obrok. A ni javne kuhinje ne mogu izdržati teret koji država uporno
gura pod tepih – jer pomoć vlasti ostaje kap u moru potreba.
Jaz između bogatih i siromašnih raste. I ne pogađa samo najsiromašnije. Zdravstvo
ostaje bez ljekara. Specijalista opće hirurgije, dr. Jovica Mišić, nakon 17 godina dao je
otkaz u dobojskoj bolnici. Njegova plata iznosila je 2.400 KM – tek nešto više od plate
policajca sa srednjom stručnom spremom. Odgovornost ne ulazi u obračun.
Ali policiju, koja je jasno pokazala da zna koga treba štititi, očito treba dobro platiti. Zato
nije čudno što premijer RS u konsultacijama za sastav Vlade razgovara s lovcima i
ribolovcima, ali ne i sa sindikatima u zdravstvu.
Dok građani broje marke, vlast ih uvjerava da žive bolje nego ikad. Da plate i penzije
rastu. Milorad Dodik tvrdi da je RS „uštedjela milijarde“. Samo ne kaže gdje su te
milijarde. Nema ih na autoputevima, nema ih u energetskom sistemu, nema ih ni u
snabdijevanju strujom – jer je prvi snijeg ponovo pokazao koliko je sistem krhak.
Savez sindikata RS upozorava da su poskupljenja komunalnih usluga, energenata i
osnovnih životnih troškova gotovo u potpunosti poništila sva nominalna povećanja plata.
Ljudi formalno zarađuju više, ali realno žive gore. To nije pitanje dobre volje vlasti, nego
zakonske i moralne obaveze.
A ključni uzrok poskupljenja struje leži u godinama političkog i bahatog upravljanja
javnim preduzećima. Energetski sektor nije služio razvoju, već uhljebljavanju partijskih
kadrova. Na koljenima su i „Šume RS“ i „Željeznice“. Dok gubici rastu, političke tenzije
se namjerno podižu.
Ponovo se prijeti raspadom države, nezavisnošću entiteta. Jer kad nema odgovora na
prazne frižidere i preskupe perece – uvijek se može posegnuti za strahom.
Obezvlašćen i formalno skrajnut na političku marginu, Milorad Dodik i dalje, nažalost,
pokušava ostati na javnoj sceni ne birajući sredstva.
Na više od 130 biračkih mjesta 8. februara bit će ponovljeni izbori za predsjednika RS-a,
na mjestima gdje je izborna volja brutalno pokradena. Od tih izbora zavisit će i jedno
važno pitanje: jesu li građani spremni da prestanu vjerovati riječima i počnu vjerovati
vlastitim očima, stomacima – i glasačkim listićima.
Komentar
