Roza Luksemburg jedna je od najistaknutijih ličnosti radničkog pokreta. Rođena je 1871. godine, u godini Pariske komune, što je simbolično, jer će ona biti jedna od ključnih komunističkih revolucionarki koja će, pored Aleksandre Kolontaj, nositi velike borbe i nadanja za radničkom revolucijom u Evropi.
Njen aktivizam započeo je u prvoj poljskoj socijalističkoj partiji pod imenom Proleterijat. Tako će u velikoj mjerit kritikovati rad Druge internacionale čiji su se predstavnici, poput Karla Kauckog, udaljavali od izvorne teorije Marxa i Engelsa i postepeno stupali u vode građanskog reformizma, priklanjajući se interesima sitne buržoazije.
Njen rad najviše će se nastaviti u Njemačkoj u koju se seli 1898. godine i priključuje se Njemačkoj socijaldemokratskoj partiji. Priroda tadašnje socijaldemokratije nije identična današnjem poimanju socijaldemokratije. Moderna socijaldemokratija daleko je određenija i zna se da se ona zadržava u okvirima privatno-svojinskih odnosa, tj. da potvrđuje kapitalističku stvarnost.
Naime, tokom 19. i početkom 20. stoljeća socijaldemokratija je označvala sve one snage političke ljevice koje su za cilj imale svrgavanje kapitalističkog sistema, kao i one dijelove koji su smatrali da se on treba reformisati. Znajući da će ovakav ”savez” u određenom trenutku pući baš zbog različitih ciljeva pokreta, Roza je odlučila da ostane na onoj revolucionarnoj strani ideja radničke demokratije.
Tako je Roza već iste godine kada je stupila u partiju krenula sa kritikom reformističkih struja pišući seriju članaka ”Socijalna reforma ili revolucija”. Prateći naoružavanje evropske političko-ekonomske elite Roza je anticipirala mogućnost ratnog sukoba, pa se u svom političkom životu odlučila za onu struju koja ima potencijal da međusobno ubijanje radnika zaustavi.
Da se njena analiza političkih odnosa i problema na socijaldemokratskoj ljevici pokazala tačnom vidjelo se i na tragičnom završetku njenog života. Pred sam početak Prvog svjetskog rata gomila revolucionara bila je izdana od strane socijaldemokratskih političkih struja koji su se bojali radničke revolucije. Roza je zajedno sa Karlom Liebknehtom izdana od strane socijaldemokratske vlasti Fridriha Eberta, te je privedena od strane ultranacionalističke paramilitarne jedinice Freikorps, čiji će pripadnici kasnije postati dijelom nacističkih SS jedinica, te je potom ubijena.
IZDAJA I SMRT NJEMAČKOG RADNIČKOG POKRETA
Kao što je ona ubijena, ubijen je i radnički pokret u Njemačkoj. Nekoliko godina prije smrti sa ironijom je kritikovala socijaldemokratske izdajnike u partiji koji su sada postali socijalšovinisti. Umjesto da podrže jedinstvo radničkih interesa oni su podržali interese vlastite političko-ekonomske elite u imperijalističkom sukobu, gurajući milione radnika u svjetski rat kroz nacionalističku propagandu.
Tako je ironičnno pisala: ”Za proleterijat ne postoji samo jedno ključno pravilo, kao što je do sada naglašavao naučni socijalizam, nego dva ključna pravila: jedno za mir drugo za rat. U vrijeme mira neka vrijedi klasna borba unutar svake zemlje i međunarodna solidarnost s drugim zemljama; u vrijeme rata neka vrijedi klasna solidarnost u zemlji i rat među radnicima različitih zemalja. Svjetsko-istorijski poziv Komunističkog manifesta prolazi temeljnu reviziju koja u verziji Kautskog sada glasi: Proleteri svih zemalja, ujedinite se u miru, a koljite se u ratu!”
SOCIJALNA REVOLUCIJA
Zašto se Roza odlučila za radničku demokratiju naspram kapitalizma? Zašto nije postala građanska teoretičarka? Zašto se nije odlučila na reformu umjesto revolucije kao i brojni socijaldemokrati toga doba?
Roza je pošla Marxovim stazama shvatajući da samo radničko društvo može garantovati radnička prava, tj. da je nemoguće zahtijevati od političko-ekonomske elite kapitalizma da stvori dostojanstven život radnicima kada ta jedna čitava klasa živi na račun eksploatacije radnika.
U svojim članica ”Socijalna reforma ili revolucija” Roza piše: ”Štoviše, za socijaldemokratiju je svakidašnja praktična borba za socijalne reforme, za poboljšanje položaja radnog naroda još na bazi postojećeg stanja, za demokratske ustanove, jedini put da rukovodi proleterskom klasnom borbom i da poradi na postizanju konačnog cilja, na zauzimanju političke vlasti i ukidanju najamnog sistema.” Njoj je jasno da problem ne leži u pojedincima koji drže političku i ekonomsku vlast, nego on leži u samoj srži najamnog sistema. Otuda ona zaključuje da je za socijaldemokratiju socijalna reforma sredstvo borbe, a socijalna revolucija svrha.
Prije nego će se desiti slom između socijaldemokratije i socijalističkih/komunističkih struja Roza je pisala da je ”socijalistički konačni cilj jedini presudni moment po kojemu se socijaldemokratski pokret razlikuje od građanske demokratije i od građanskog radikalizma i zbog kojeg se čitav radnički pokret pretvara iz dokone krparije za spašavanje kapitalističkog poretka u klasnu borbu protiv tog poretka…”. Znajući da je tadašnji pokret bio otvoren širokim radničkim masama Roza je anticipirala da će u partiju pokušati ući oportunističke struje koje će zbog svojih sitnih interesa razbiti radnički pokret i nakloniti se interesima profiterstva. Tako ona piše: ”Oportunistička struja u partiji (…) nije ništa drugo nego nesvjesna težnja da se malograđanskim elementima koji su prešli u partiju osigura prevaga, da se u njihovu duhu prekroje praksa i ciljevi partije. Pitanje o socijalnoj reformi i revoluciji, o konačnom cilju i pokretu, s druge je strane pitanje o malograđanskom ili proleterskom karakteru radničkog pokreta.”
Ona zaključuje da je ”sudbina demokratije, kao što smo vidjeli, vezana uz sudbinu radničkog pokreta”, pa otuda smatra da ko se ”izjašnajva za zakonit put reforme umjesto i nasuprot osvajanju političke vlasti i društvenom preokretu, taj u stvari ne bira mirniji, sigurniji, laganiji put prema istom cilju, nego bira i drugi cilj, naime umjesto stvaranja novog društvenog poretka – samo nebitne promjene u starom.” I ovo se, pogotovo u modernoj postsocijalističkoj istoriji građanskog društva, pokazalo izuzetno tačnim. Iz godine u godinu ulazimo u cikluse borbe za prava i povlačenja izborenih prava, što samu borbu u suštini čini uzaludnom. Za Rozu istinska demokratija zapravo leži u socijalizmu/komunizmu gdje je ona neophodna ”ne zato što čini suvišnim osvajanje političke vlasti od strane proleterijata, nego, obratno, zato što jedino ona to zadobivanje vlasti čini kako nužnim tako i mogućim.”
ROZINO NE GRAĐANSKOM FEMINIZMU
Držeći se svoje revolucionarne linije Roza je isto tako bila jedna od najznačajnijih borkinja za žensku slobodu i dala je ogroman doprinos razvoju proleterskog (marksističkog) feminizma. Znajući da nikakva borba za prava žena unutar kapitalizma ne može biti trajno rješenje za žensku slobodu baš zbog toga što kapitalizam omogućuje da i žena živi od izrabljivanja drugih žena, kao i da su žene prve na udari krize kapitalizma kada nastupi sezona otpuštanja i nezaposlenosti koje ih baca u kandže kućnog rada i zavisnosti od muškarca, ona je u svom radu ”Podruštvljavanje društva” pisala: ”Da bi svaki član društva mogao da uživa u prosperitetu, svi moraju da rade.” Roza se protivila ideji preduzetništva i oštro je kritikovala građanski feminizam koji je pokušao da izjednači žene u društvu klasne nejednakosti. U svom radu ”Ženska patnja i klasna borba” pisala je: ”Osim onih rijetkih koje imaju poslove i profesije, buržujke ne učestvuju u društvenoj proizvodnji. One nisu ništa drugo doli konzumerke viška vrijednosti koji stvaraju njihovi muškarci, viška koji je iscrpljen iz rada proleterijata.”
Na taj način Roza je jedna od prvih feminističkih teoretičarki koje su zaključile da građanski feminizam nije emancipovao žene u potpunosti. On je samo omogućio da i žene, zajedno sa muškarcima, mogu postati buržujkama koje žive na račun radnika i radnica kao velike društvene većine. Tako će društveni problemi tržišne anarhije samo reprodukovati bijedu i njome uslovljene konzervativne narative ženskog rada u kući koji neće štetiti direktno ženama iz vladajuće klase. U istom djelu Roza zaključuje: ”Žene posjedničkih klasa uvijek će fanatično braniti eksploataciju i porobljavanje radnika jer time posredno stiču sredstva za svoju društveno beskorisnu egzistenciju.” I dok buržujka ima radnice koje joj rade u kući, proleterka se bori sa dve vrste eksploatacije – na poslu i u kući. Tako je Roza zaključila: ”Sve dok vladaju kapitalizam i sistem nadnica, samo ona vrsta rada koja proizvodi višak vrijednosti, koja stvara kapitalistički profit, smatra se produktivnom. Sa ove tačke gledišta, plesačica čije noge stvaraju profit za džepove poslodavca smatra se produktivnom radnicom, dok se sav mukotrpan rad proleterki i majki u četiri zida njihovih kuća smatra neproduktivnim. To zvuči brutalno i sumanuto, ali tačno odgovara brutalnosti i bezumnosti aktuelne kapitalističke ekonomije.”
Roza je tako bila trn u oku konzervativcima, kao i liberalima. Njen ”radikalizam” nije bio ništa drugo do zahvatanje problema u njegovoj cijelosti. Ali, u velikim istorijskim borbama ljevice i desnice koje nisu zadirale u problem klasnog društva i privatnog vlasništva, Roza je bila ona teorijska i praktična sila koja je razbijala sve iluzije građanskog društva. Upravo je zbog toga kao velika prijetnja cjelokupnom poretku fizički uklonjena. U jednom moru političke stidljivosti Roza nas i danas uči da autentični politički duh leži u kritici svega postojećeg.
