Borba radnika za svoja prava unutar kapitalizma kao i borba za novo radničko društvo van okvira kapitalizma stara je koliko i samo kapitalističko društvo. U istoriji jugoslovenskog radničkog pokreta zabilježeno je da su još davne 1842. godine u Beogradu tipografski radnici stupili u štrajk i to je bio prvi radnički štrajk u Srbiji. Svega 22 godine kasnije, 1864. godine, osnovano je Međunarodno udruženje radnika poznato i kao Prva internacionala i ono je u sebi sadržalo ne samo borbu radnika za poboljšanje postojećih životnih uslova nego i za društvo pod radničkom upravom.
Već 1868. godine osniva se Opšte radničko društvo kao prva zemaljska radnička organizacija u Mađarskoj i Vojvodini, a iste godine u Mariboru osnovano je Radničko obrazovno društvo. Interesantno je da je na Kosovu socijalista Hadži Imer Ljutvi – Pačarizi osnovao socijalističke kružoke koji su ujedinjavali radnike svih nacionalnosti, najviše u Prizrenu i Kosovskoj Mitrovici, a u Zagrebu pokreće se Odbor za pripremanje osnivanja radničkog društva. Sve ove godine radničkih borbi, koje su pokazale da se ne mogu napraviti kompromisi sa onima koji gaze radnička prava i radničke živote, dovešće do jednog ključnog događaja u Evropi. 18. marta 1871. godine osniva se Pariska komuna. Radnici su odlučili da preuzmu vlast, organizuju se u radničke komitete i krenu u izgradnju boljeg društva. Ali, tadašnja pruska i versajska vlast udružila se i slomila komunu gdje je ubijeno preko 30 000 radnika.
Ovo nije zaustavilo radnike. Ovo ih je motivisalo da se bolje organizuju, da se šire udružuju i da iskristališu svoju teoriju prema kojoj će graditi novo društvo. Tako se svuda po svijetu javljaju radnički časopisi i glasila, radničke organizacije i partije, pa i na našim prostorima. U Beogradu izlazi prvi socijalistički list na Balkanu kog je uređivao Svetozar Marković pod imenom ”Radenik”, u Zagrebu izlazi list ”Radnički prijatelj” fokusiran na obrazovanje radničke klase, u Novom Sadu pokrenut je socijalisitčki list ”Straža” pod uredništvom Laze Pačua, a već 1884. godine kreću hapšenja radničkih vođa na našim prostorima. Tada su u Ljubljani uhapšeni dvojica vođa ljubljanskog radničkog prosvjetnog društva, France Železnikar i Ferdinand Tuma. Ove represije nastavljaju se i u svjetskim okvirima, a najviše tamo gdje je uticaj revolucionarnih radnika bio najjački – Americi i Engleskoj.
Tako je u maju 1886. godine u Čikagu na ulice izašlo preko 40 000 radnika tražeći osmosatno radno vrijeme. Do tada radnici su radili 10, 12, pa i 14 časova dnevno za mizerna primanja, a vođe radničkog pokreta objašnjavali su kako se čitavo bogastvo koje radnici stvaraju akumulira u rukama onih koji ne stvaraju ništa. Tada je vlast na radnike izvela policijske snage koje su ranile oko 50 radnika, a ubile 6. Radničke vođe su bile pohapšene, a petoro ih je bilo osuđeno na smrt. Bilo je jasno – samo radnička država može garantovati radnička prava, pa je tako prvi kongres Druge internacionale održao sastanak u Parizu na kome je, na prijedlog Rejmonda Lavinja, Prvi maj formalno prepoznat kao radnički praznik i poziv na demonstracije protiv kapitalističke strahovlade. Ovo je bio drugi važan događaj u istoriji razvoja radničkog pokreta.
U Bosni i Hercegovini socijalističke ideje prvi put se javljaju 1860-ih godina čiji je predstavnik bio Vaso Pelagić. Iako je u početku dolazio iz jednog religijskog svijeta, Vaso se posvetio izučavanju socijalističkih ideja, radničke demokratije, obrazovanja širokih narodnih masa i razvoja naučne prosvetiteljske misli. Tako je 1873. godine javno napustio jerarhiju i kaluđerski čin, posvetivši se naprednim idejama i znanju. Zbog tih ideja ga je crkva radnikalno napadala. Ipak, Vaso je bio velika inspiracija radnicima, pa tako i osnivaču prvog sindikata u Bosni i Hercegovini – Mići Sokoloviću.
Mićo Sokolović bio je mladi radnik knjigovežačkog zanata. Rodom iz Rogatice odlazi u Beograd gdje se pridružuje Srpskoj socijaldemokratskoj stranci i sindikatu knjigovezaca Kraljevine Srbije. Tokom 1903. godine pohađa Radničku školu u Beogradu koju je osnovao Radovan Dragović, osnivač prvog sindikata u Srbiji, čiji je cilj bio stvaranje socijalističkih agitatora. Inspirisan naprednim idejama socijalizma Sokolović se vraća u Sarajevo gdje nastavlja sa svojim poslom, a pošto su tada postojale izolovane radničke organizacije Sokolović je uspio da među njima agituje i pokrene prvi štrajk zbog koga je dobio kaznu od četiri dana zatvora i otkaz. Odmah nakon toga pokreće inicijativu udruživanja radnika raznih zanata koji su se okupili već 1905. godine gdje su osnovali Glavni sindikat radnika. Već u maju 1906. godine izbija Generalni štrajk u Bosni i Hercegovini koji predstavlja jednu od najkrupnijih borbenih akcija tokom četrdesetogodišnje austrougarske uprave.
Ali, iako imamo jednu slavnu prošlost radničkih borbi koje su na kraju rezultirale istorijskim sukobom radničkih ideja demokratije i buržoaskih ideja diktature u Prvom i Drugom svjetskom ratu, donoseći formiranje prve radničke države na svijetu – Sovjetskog Saveza, te SFRJ kod nas, koje su doživjele svoje nesretne deformacije, otvara se pitanje zašto više nema ovakvih borbenih sindikalnih pokreta? Šta je sa sindikatima u privatnom sektoru? Šta je sa sindikatima u kontekstu njihove ideološke borbenosti i političke akcije? Da li su radnici odustali od borbe za svoju klasnu emancipaciju? Šta je sa borbenim Prvim majem i zašto je on postao simbolom radničke ”roštiljade”?
Sam Gindin, kanadski intelektualac i aktivista, u svojoj knjizi ”Ponovno promišljanje sindikata – mapiranje socijalizma” objašnjava da je ”uloga komunista i socijalista u formiranju i orijentaciji sindikata bila od suštinskog značaja u vrijeme kada su se radikalni organizatori vodili mišlju da bi radništvo moglo da postane istorijski nosilac novog društva, a da bi sindikati mogli da budu škole socijalizma.” Ali, Sam postavlja pitanje da li je u modernom svijetu moguće da radništvo postane centar te društvene transforamcije. Birokratizam je progutao socijalizam, pa Sam pita ”ukoliko radništvo ne može da se izbori sa sopstvenim birokratama kako se od njega može očekivati da transformiše društvo?” On naglašava da se pitanje obnove sindikata moraju staviti u kontekst kapitalizma, te da je činjenica da se radništvo drži u isprepletenim odnosima zavisnosti od akumulacije privatnog kapitala. On objašnjava da se ovakva logika prelijeva i u formu samih sindikata gdje sindikati služe samo za ”namirivanje radničkih potreba” van konteksta emancipatorske borbenosti radničke klase kao klase. Tu više nije riječ o tome da radnička klasa dođe na vodeću društvenu funkciju, nego se radi o tome da se na ”sindikalno članstvo gleda kao na instrumentalno sredstvo, umjesto da ga smatra sredstvom klasne izgradnje...”
Sam primjećuje da je još jedan od značajnih faktora komodifikacija rada koju je neoliberalizam donio kroz širenje antikomunističke propagande što je eliminisalo kolektivnu alternativu koja se u ranim fazama radničkog pokreta javljala. Pritom, staljinistička deformacija izvornog komunizma pomogla je neoliberalizmu da se manifestuje kao ”najuspješnija ideologija u svjetskoj istoriji”. Sam objašnjava da je u ”nedostatku kolektivne alternative – tačnije u nedostatku vizije, a posebno praktičnih mehanizama borbe – radničke porodice iznalazile su individualne načine snalaženja. To je preoblikovalo klasnu svijest radničke klase i umnogome doprinijelo reprodukciji neoliberalnog etosa.”
Na taj način sindikat je napustio svoju borbenu poziciju i postao tijelom kompromisa radnika i buržuja igrajući tako reformističku ulogu u kapitalizmu. On više za cilj nema prevazilaženje robno-novčanih odnosa, nego ostvarenje njihove ”pravednosti” u ”progresivnoj konkurentnosti”. Tako Sam naglašava da je na ”smanjenje mogućnosti sindikata da brane vrijednosti potpuno suprotne vrijednostima kapitala odlučujuće uticala intenzifikacija pritisaka tržišne konkurencije” koja je stvorila nejednak klasni uticaj. On objašnjva da u situaciji kada su pojedine kompanije u gubitku zbog konkurencije kapital izlazi jači kao klasa, dok konkurentnost između radnika samo narušava njihovu solidarnost i stvara neprijateljstvo, što ih slabi kao klasu. Na taj način imamo kombinaciju gdje u nedostatku političke radničke alternative imamo ljude koji žele očuvati svoje radno mjesto, koji samo ”gledaju sebe” kroz strah od gubitka posla i koji putem kolektivnih ugovora pokušavaju malo poboljšati svoj položaj unutar kapitalističke stvarnosti. On kaže da u takvoj situaciji ”ujedno se zatvaraju i svi prostori za razmatranje alternativa: kompromisi postaju jedina alternativa gubitku posla, a mobilizacija članstva kanališe se u zahtjevima za osnaživanje korporacija umjesto da dovodi u pitanje korporativnu moć.”
Šta da se radi? Sam rješenje vidi u organizovanju radničkih plenuma koji na jedan direktnodemokratski način odlučuju o određenim ciljevima radnika, a čije individue nemaju nikakve oportunističke interese jer plenum im ništa ne nudi drugo sem demokratije. Plenumi mogu biti organizovani kako na lokalnom tako i na regionalnom nivou u formi aktivističkih mreža, a pored radnika u sindikatu mobilizovali bi i nesindikalizovano radništvo. Sam u ovome vidi jedan oblik socijalizma i zaključuje da je ”socijalistički projekat na stalnom ispitu iskustva i novih znanja i zbog toga mora konstantno da se mijenja: on se gradi unutar istorije.”
Baš su plenumi u Srbiji, stvoreni kao reakcija na nepovjerenje u vladine institucije i smrt 16 građana usljed pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, primjer oblika samoupravljanja koji su pokazali da su političke stranke i ekonomska politika samovolje zapravo bespotrebni. U kojoj će se mjeri stvari razvijati dalje i da li će se ideje socijalizma i komunizma ponovo rehabilitovati ostaje da bude viđeno u praktičnom životu radničke klase i njene idejno-političke izgradnje.
Činjenica je sljedeća: Prvi maj je borbeni praznik radničke klase koji poziva na stvaranje radničke vlasti. On nije nikakav praznik borbe za kompromise i prava unutar sistema ugnjetavanja, niti je praznik kada radnici dobiju neradni dan da idu roštiljati. Neophodno je vratiti njegove slavne tradicije i pozdraviti se sa zaostalim idejama građanskog društva.
