”Narod koji ugnjetava druge ni sam ne može da se oslobodi. Sila koja mu je potrebna za ugnjetavanje na kraju se okreće protiv njega samoga.”
Friedrich Engels
Fašizam je pojam kojim označavamo najstrašniju ideologiju i zločine koje jedan narod može počiniti nad drugim, a i nad samim sobom. Isto tako ovaj pojam koristimo kada želimo označiti nečiju birokratsku, diktatorsku i korumpiranu vlast. Ali fašistička ideologija je daleko složenija od toga i možemo je prikazati u tri sloja društveno-političke stvarnosti.
Političko-ekonomska karakteristika fašizma javlja se u momentima dubokih kriza kapitalističkog društva kada, s jedne strane, nastupa tržišni sukob krupnih i sitnih vlasnika kapitala i monopola, a s druge strane kada vladajuće klase bivaju politički i ekonomski ugrožene kako od vlastite radničke klase koja zahtjeva revolucionarne promjene tako i od drugih vladajućih klasa drugih država koje žele izvršiti ekstenziju svojih monopola i uticaja na druge zemlje. Tako Alaister Hamilton u uvodu svoje knjige ”Fašizam i intelektualci” objašnjava da je u svojoj osnovi fašizam ”ideologija naumljena da regrutuje one pripadnike niže srednje klase koji su bili ogorčeni ekonomskim i društvenim krizama, uplašeni idejom komunizma…”.
Mi smo ovakav fenomen doživjeli dva puta. Prvi put u Drugom svjetskom ratu kada su vladajuće klase Balkana otvorile svoja vrata fašističkoj ideologiji u pokušaju da sačuvaju svoje političke privilegije, privatno vlasništvo i monopol, te imperijalistički i mikroimperijalistički uticaj nad drugim narodima u strahu od komunizma. Drugi put ovo doživljavamo u ratovima 90ih kada opet nove vladajuće klase izrasle iz slojeva srednje klase državnih birokrata i sitnih sopstvenika pokušavaju da se međusobno obračunaju sa ciljem pljačkanja društvene svojine stvorene u socijalizmu. Interesantno je da i Reinhard Kuhnl u svojoj knjizi ”Oblici građanske vladavine: liberalizam – fašizam” objašnjava da je fašistička ideologija s jedne strane morala ”izraziti nezadovoljstvo masa s postojećim prilikama, a s druge, nije smjela ugroziti kapitalistički društveni poredak. To je bilo moguće jedino ako se ovo nezadovoljstvo obuzda i usmjeri u kanale koji ne samo da nisu bili opasni za postojeći sistem nego su možda čak bili i korisni.” To je često nacionalizam, a kod nas je nacionalizam postao propagandni temelj fašizma.
Druga temeljna karakteristika fašizma jeste nacionalizam. Nacionalna pripadnost nije ništa drugo nego pripadati jednoj grupi ljudi sa zajedničkim kulturološkim karakteristikama. Nacionalizam, ipak, ne polazi samo od toga. On polazi od stava da su kulturološke karakteristike jednog naroda superiorne u odnosu na druge, da su nosilac ”vječitih istina” i da samo one mogu dominirati jednim prostorom. Istina se, ipak, pronalazi u praksi kroz nauku i znanje o sebi i svijetu, pa tako vidimo da ništa od tih ”vječitih istina” nisu zapravo istine. Ali, pošto je opšta društvena činjenica da ljudi teže razvoju društva i svog života i ukoliko vidimo da je rad objektivna činjenica čovjekova od koje svi zavise i koja ne pravi razlike između ljudi, kako je onda moguće da nacionalizam dominira? Zar ne mogu svi zajedno da žive, rade i stvaraju kroz demokratsko odlučivanje neovisno o tome koje su nacionalne pripadnosti ili religijskog opredjeljenja? Tu se već moramo vratiti na polje političke ekonomije i pitati ko upravlja društvom? A pošto je osobina građanskog društva kapitalističke epohe da njime upravljaju povlašteni pojedinci u formi stranačkih birokrata i privatnih sopstvenika onda je jasno da će ove povlaštene klase stvarati mitologiju oko vlastite nacije kojoj pripadaju kako bi na prostoru na kom vladaju i upravljaju sačuvali vlast i potencijalno proširili svoj uticaj na druge teritorije. Mi još na našim jugoslovenskim prostorima imamo velike sukobe nacionalista oko teritorija, pa tako moramo poslušati Lenjinovu parolu ”Svi zajedno protiv imperijalizma, svako protiv svog nacionalizma” i zapitati se da li je srpski fašizam išta drugačiji od hrvatskog, bošnjačkog, albanskog itd., kao i to u kojoj mjeri srpski nacionalizam evoluira u fašizam.
Vladimir Dedijer objašnjava da je u tradiciji balkanskih vlastodržačkih krugova da primjenjuju genocidne mjere u cilju stvaranja čistih etničkih teritorija kojima je mnogo lakše upravljati i manipulisati zarad vlastitog bogastva pojedinaca. Antun Miletić objašnjava sličnu stvar naglašavajući posebno Drugi svjetski rat gdje su se fašističke namjere domaćih nacionalizama u potpunosti iskristalisale kao genocidne. Tako navodi da Zakonsku odredbu poglavnika Ante Pavelića od 30. aprila 1941. godine o rasnoj pripadnost odmah prati projekat Stevana Moljevića, advokata iz Banjaluke, od 30. juna 1941. godine o Velikoj Srbiji u sklopu Jugoslavije pod imenom ”Homogena Srbija”. Po čemu je ovaj dokument manifest srpskog fašizma?
U temelju fašizma je fetišizam države, tj. birokratskih institucija koje se uspostavljaju kao sila odvojena od naroda na čijim mehanizmima upravljanja stoje povlašteni pojedinci. Tako i Moljević piše ”da snagu države ne čini ni prostranstvo njene teritorije, ni broj njenog žiteljstva, pa ni bogastvo zemlje” nego ”smisao i ljubav za državu, njenu slobodu i nezavisnost, unutrašnja sloga i duhovna povezanost naroda” i ”spremnost njegova da za državu i njenu slobodu žrtvuje sve što ima pa i sebe sama.” Na polju ekonomije Moljević smatra da ”kapital ima da bude sredstvo kojim će srpski narod da ostvaruje svoju istorijsku misiju” te da će ”nosilac kapitala i kapitalizma da bude u prvom redu država.” Drugim riječima: gini narode za interese, vlast i bogastvo srpske političko-ekonomske elite taman slamu jeo.
Tako već možemo preći na drugu temeljnu karakteristiku fašizma – nacionalizam. Moljević smatra da Srbi trebaju ”da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive”, te da treba da se izvrši ”preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja” kako bi se otklonila ”mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.” Ovdje već vidimo da prevladava fenomen generalizacije i demonizacije čitavih naroda. Prema čemu Moljević zaključuje da su Srbi i Hrvati neprijatelji? Prema ratnim sukobima i zločinima koje su proizvele vladajuće klase zarad svojih interesa? Kroz istoriju većina Srba i Hrvata, koji su bili uglavnom radnici i seljaci, nisu imali nikakvu mogućnost društvenog upravljanja i odlučivanja sve do socijalističke revolucije.
Sličnu propagandu pronalazimo u sramotnoj knjizi ”Hrvatski zločini nad Srbima u rudniku Rakovac i selima Drakulić, Šargovac i Motike kod Banje Luke 7. februara 1942.” autora Gorana Latinovića i Nikole Ožegovića koja je objavljena 2022. godine u Banjaluci. Interesantno je da je svega četiri mjeseca nakon ovog ustaškog zločina ”9. juna 1942. godine sporazum sa predstavnicima NDH u Banjoj Luci sklopila i najjača i najbrojnija četnička skupina pod komandom Rade Radića” i Laze Tešanovića, o čemu piše Dušan Lukač u svojoj knjizi ”Banja Luka i okolica u ratu i revoluciji 1941 – 1945′‘, o čemu kolege, čini se, ćute jer je sporazum napravljen da se spriječi jačanje komunizma.
Imamo istorijski momenat da različiti narodi žive na istom području i da zajedno grade svoju zajednicu, a istovremeno imamo određene ideologe koji smatraju da su ovi narodi jedni drugima suprostavljeni. Pritom, nikada nijedan narod nije počinio zločin nad drugim narodom. Ne postoje hrvatski zločini nad Srbima ili srpski zločini nad Hrvatima. Zločine su činili nacionalisti u korist vlastitih vladajućih klasa kojima je fenomen genocida i etničkog čišćenja neophodan jer nije pametno imati grupu ljudi kojima se ne može prodati vlastita nacionalna propaganda ukoliko jedna političko-ekonomska elita želi očuvati svoj uticaj na tom prostoru. Pritom, Srbi, Hrvati i Bošnjaci antifašisti i komunisti zajedno su se borili protiv fašističkog i nacionalističkog terora. Tako je Moljevićeva ideologija fašizma ne samo proturena kroz različitu literaturu danas nego je čak i opjevana u pjesmi Milice Dosković ”Ne dam” gdje jedan stih kaže ”Gde god srpska noga hoda naš je kamen, vazduh, voda” što jasno govori da Srbi mogu uzeti bilo koji prostor koji žele, nebitno da li su tu vijekovima živjeli i drugi ljudi.
Na pitanje kako ostvariti ove ideje Moljević u pismu idejnom vođi četničkog pokreta i zamjeniku Dragoljuba Mihailovića, Dragiši Vasiću, februara 1942. godine piše kako će se pitanje granica riješiti ”mirovnim ugovorom iako bi tu bilo najbolje stvoriti svršen čin pre nego što pregovori i počnu; ali nam za to nedostaje vojnička snaga koja je ludo upropašćena.” A šta učiniti sa nesrbima unutar homogene Srbije? Moljević smatra da je treba ”očistiti pre nego se iko pribere” i ”iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivci bi imali da budu na mestu kažnjavani, a ostalima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (ili Albaniju).” Zar se upravo ovo nije dešavalo 90ih godina prošlog vijeka? Zar upravo srpski nacionalisti nisu etnički očistili područja na kojima su zauzimali teritorije? Zar nisu u potpunosti kopirali ili, bolje rečeno, podijelili ideologiju ustaškog pokreta koja je isto radila Srbima?
Šta je rezultat ovakve politike danas? U ratovima 90ih došlo je do ostvarenja manifesta srpskog fašizma kog je sastavio Moljević, ali samo u određenim dijelovima. Tamo gdje su srpski nacionalisti uspjeli da zauzmu i zadrže teritorije učinjeno je etničko čišćenje nesrba. Republika Srpska je primjer toga u BiH, s tim da je u trideset godina njenog postojanja ostvarena i ideja fetišizma njenih institucija kao države, iako formalno ona nije država. Političko-ekonomske elite na čelu sa srpskim nacionalističkim strankama stvaraju jedan kult liderstva, kult ličnosti i kult države smatrajući da je opstanak RS-a, Srbije i sl. kao struktura bitniji i neophodniji od života Srba unutar ovih konstrukcija. Ipak, socijalna karta nam pokazuje da je život Srba daleko gori danas unutar ovih ”čistih” tvorevina nego što je bio u SFRJ ili socijalističkoj BiH kao zajedničkoj republici tri naroda. Moljevićeva ideja danas preživljava u govoru srpskih nacionalističkih intelektualaca koji su 2020. godine proglasili ideju ”srpskog svijeta”. Ali ovaj ”srpski svijet” nije ništa drugo nego prostor na kome žive Srbi, a koji nije u potpunosti i direktno pod vlasti srpske političko-ekonomske elite.
Na kraju se moramo zapitati šta Srbi imaju od svega ovoga? Društvenu nesigurnost, socijalnu neizvjesnost, sve veće bogaćenje tajkuna i sve veće siromašenje radnika, diktaturu birokratije i kapitala, te potencijalnu smrt usljed novih sukoba koje ovi vlastodršci mogu donijeti zarad svojih interesa. Fašizam je ideologija bogatih moćnika u krizi. Radni ljudi, gdje god bili i ko god bili, imaju iste interese i moraju se okupljati oko tih interesa – rad, mir, prosperitet i demokratija. A da bi se ovo ostvarilo potreban je drugačiji sistem vrijednosti. Ona čizma kojom su srpski nacionalisti gazili po Bošnjacima, Hrvatima i Albancima sada se okrenula protiv vlastitog naroda.
