U državi u kojoj se svakoga dana podijeli besplatno pola miliona obroka u javnim kuhinjama, u kojoj postoji javna kuhinja za bebe, u kojoj političari radili i ne radili mjesečno primaju i po dvadesetak najnižih penzija socijalna pravda je tek slovo na papiru.
Iz dana u dan broj građana u stanju socijalne potrebe se povećava, a brigu o njima umjesto institucija preuzimaju humanitarne organizacije ili sindikati neke su od ključnih poruka s konferencije održane u povodu Međunarodnog dana socijalne pravde.
Miroslav Subašić iz Mozaika prijateljstva upozorio je da ova humanitarna organizacija nema adekvatnu podršku ni lokalne ni entitetske vlasti kako bi pružila pomoć svim građanima koji im se obraćaju.
“Mi pravimo skoro 800 obroka svaki radni dan, a vikendom preko 1.200 obroka . Ljudi traže razne vrste pomoći. Kad govorimo o društvu, znamo dobro da je društvo podijeljeno i da nema podrške ako se ne bavite politikom. Tako i mi imamo veoma malu podršku, pogotovo od grada. Imamo godišnja primanja 12.500 KM. Kad malo bolje razmislite, Mozaik ima javno kupatilo, šivaonu, dnevne centre. Na dnevnom nivou nam treba 300 hljebova, mjesečno za plin 1.000 KM, za struju 600-700. To je, s hranom, preko 500.000 KM godišnje. Društvo hoće da odustanemo od borbe, jer ne podržava uopšte rad ovih organizacija”, naveo je Subašić.
Ono što je porazno prema njegovim riječima da pomoć ne traže samo građani bez stalnih izvora prihoda, nego i penzioneri, ali i zaposleni građani čija primanja ne mogu da im podmire ni osnovne troškove.
Ovo i ne čudi ima li se u vidu činjenica da ni nakon što je u Federaciji BiH od januara ove godine najniža plata povećana na 1.000 KM, a u RS-u ona se kreće, ovisno od stručne spreme od 900 do 1.300 KM iste nisu dovoljne da zadovolje, u FBiH trećinu, a u RS ni polovinu potrošačke korpe.
Anica Jondić, predsjednica Sindikata radnika unutrašnjih poslova RS kazala je da „dobro utemeljen novi sistem plata koji je izradio Savez sindikata RS nije usvojen, dijaloga nije bilo između socijalnih partnera i ostaje bojazan da će se pojavljivati situacije da poslodavac koji ima više od 15 radnika napravi sistematizaciju u pravilniku koja omogućava nepristojan model: da visoka stručna sprema bude angažovana za poslove sa srednjom školom. To je nastavak zloupotrebe najniže plate”, upozorila je Jondić .
Siromašni radnici će sutra biti siromašni penzioneri, kaže Jondić.
“Štetu trpe svi osim vlasnika kapitala”, upozorila je Jondić uz podsjećanje da su u sivoj zoni milijarde maraka.
U ozbiljno siromašna društva, istakla je Jondić, svrstava nas to što skoro polovinu zarade trošimo na hranu dok u Evropskoj uniji građani izdvajaju petinu.
Saša Kukolj, predsjednik Sindikata metalaca i rudara RS, kaže da je posebna tema budžet entiteta u kome su minimalna izdvajanja za socijalna davanja spram potrošnje administracije.
“Činjenica je da svaki sindikat dobija iste odgovore od poslodavaca: loše poslovanje, nestabilno tržište, male subvencije. Kad vidite luksuzne nabavke u privredi i javnom sektoru, ta priča se ne može potvrditi kao istina. Najbogatiji najmanje doprinose budžetu, a najsiromašniji najviše. Kada se radnicima koji primaju platu obračuna topli obrok, prevoz i regres, vidite da im je plata manja od minimalca. Svako povećanje plata pratila je inflacija, i to je dio prećutnog dogovora koji vlada u takozvanom socijalnom dijalogu”, jasan je Kukolj.
Dario Antonić, predsjednik Sindikalne organizacije Arcelor Mittal Prijedor izrazio je nezadovoljstvo što se u našem društvu svjesno briga za bolesne radnike ili članove nijhovih porodica prebacuje na sindikate.
Iz iskustva sindikata koji vodi kazao je da je neupitno pružati takvu pomoć, ali da to nije i ne smije biti primarna uloga sindikata u sadašnjem vremenu. Ipak, zaključio je Antonić bez obzira koliko su razgovori o najnižim platama neophodni kada se suočimo sa stvarnim siromaštvom velikog broja građana onda takve priče padaju u drugi plan.
A da podsjetimo BiH nije prava socijalna država u skandinavskom smislu (kao Švedska ili Norveška), iako ima neke elemente socijalne zaštite. U praksi, građani se više oslanjaju na pomoć organizacija civilnog društva (javne kuhinje) , na porodicu, dijasporu nego na državu,
Socijalna država je ona u kojoj država aktivno osigurava socijalnu pravdu, jednakost i ekonomska prava građana kroz javne politike : besplatno ili pristupačno zdravstvo, socijalnu zaštitu za ugrožene grupe, jako radno zakonodavstvo i zaštitu radnika, kvalitetno i dostupno obrazovanje
Glavni problem socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini je neefikasnost, politička kontrola i neujednačena primjena propisa.
Javni zdravstveni sistem formalno postoji, u BiH , ali je finansijski nestabilan, sa dugim listama čekanja i velikim oslanjanjem na privatne usluge te sve manjim kadrom zbog odlaska u zapadnoevropske zemlje.
Socijalna zaštita postoji , ali je neefikasna i često zavisi od entitetskih i kantonalnih vlasti što dovodi do nejednakosti među građanima. Pojedini kantoni u Federaciji BiH iz resornih budžeta izdvajaju i 80 posto, dok neki samo 50 posto.
Minimalne plate su niske nedovoljne za normalan život, zaštita radnika je slaba, a siva ekonomija i nesigurni oblici zapošljavanja su česti.
Obrazovane je dostupno , ali podijeljeno po etničkim linijama i često neusklađeno sa tržištem rada.
Konferenciju su organizovali Front slobode Tuzla, Radnička solidarnost u BiH i Oštra nula.
Video prilog – Nemanja Tubonjić
