BiH je država dubokih nepravdi, koji građani prihvataju kao surovu neminovnosti i protiv kojih ne protestuju. Stotine hiljada građana, ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe, ishranu, odjevanje, grijanje preko zime, plaćanje lijekova i zdravstvenih usluga. Desetine hiljada građana svakodnevno koriste usluge javnih kuhinja, a veliki je broj djece koja živi u siromaštvu ili pate od hronične pothranjenosti
Socijalna pravda se zasniva na principima i vrijednostima, koje su u Bosni i Hercegovini više od trideset godina potisnute i pogažene. Socijalna pravda , poštenje, jednakost, pristup socijalnoj zaštiti i solidarnost, očigledno nisu dio naše svakodnevnice, što govori o moralnom sunovratu društvenih vrijednosti, ali i o nepreciznom i nejasnom zakonskom okviru za regulisanje ovih pitanja.
Država i entiteti pokazuju kontinuiranu nesposobnost i nezainteresovanost da na ozbiljan i odgovoran način urede otvorena socijalna pitanja, a postojeća zakonska rješenja izbjegavaju da sprovode u praksi pod različitim izgovorima.
Međunarodni dokumenti, u vezi sa obavezama države, prema Međunarodnim konvencijama za ljudska prava koja je BiH potpisala, ostaju mrtvo slovo na papiru.
Politička scena u BiH, prepuna je prizemnih i neplodonosnih rasprava o etničkoj ugroženosti, a vlast u najvećoj mjeri želi da izbjegne rasprave o siromaštvu, nezaposlenosti, korupciji, odsustvu vladavine prava, odlaskom mladih i sposobnih, ogromnom broju djece u BiH ili starijih, koji žive u apsolutnom siromaštvu.
Nefunkcionalne institucije, nisu u stanju da obezbjede pravedno funkcionisanje društva, pa smo svjedoci dubokih nepravdi, socijalne isključenosti i nesigurnosti, pljačke građana i javnih dobara, i održavanje duboko nepravedenog društvenog sistema, u kome ogromna većina živi u bijedi i beznađu. Manjina koja vlada živi u izobilju i raskoši, stečenom pljačkom i korupcijom. Siromaštvo i nesigurnost, opšta neizvjesnost, u velikoj mjeri utiče na razaranje porodice. U BiH je potpuno narušena uloga porodice, i kao rezultat toga sve je više mladih sa izraženim asocijalnim ponašanjem, sklonih kriminalu, kocki, alkoholizmu i nasilju.
Kao rezultat odsustva socijalne pravde, i visokog stepena opšte nesigurnosti i neizvjesnosti, veliki broj radno sposobnih ljudi napušta BiH, i trajno se sele u susjedne zemlje, ili Sloveniju, Austriju i Njemačku.
Glavna odgovornost za katastrofalno stanje u BiH snosi korumpirana i nesposobna vlast na svim nivoima. Međutim, ne može se ignorisati i odgovornost građana, koji zavedeni političkim manipulacijama, u najvećoj mjeri podržavaju na izborima upravo tu vlast, koja je građane dovela u ovakvu katastrofalnu situaciju.
Konkretan pokazatelj odsustva političke svjesnosti građana su izbori svake dvije godine, koje veliki broj siromašnih doživljava kao priliku, da prodaju svoj glas za 100 KM, generišući na taj način ponovo krug ponavljanja korupcije i stagnaciju u društvu. To je jedan od društvenih apsurda, da upravo najsiromašniji i obespravljen dio stanovništva, na izborima bira upravo one političke lidere koji su njihovu bijedu i prouzorkovali.
Radničko organizovanje, uprkos brojnim sindikatima, u najvećoj mjeri je kontrolisano od strane vlasti. Vlast, institucije i poslodavci, krše zakone bez straha od odgovornosti, jer obespravljeni radnici ili građani, zbog siromaštva i opšte neizvjesnosti, u najvećem broju slučajeva ne ulaze ni u kakve upravne ili sudske procese da bi ostvarili svoja prava.
U javnosti BiH u proteklih 25 godina, nikada nije bila pokrenuta ozbiljnija rasprava, o izmjenama poreskog ili zakonskog okvira, koji m bi se jaz između bogatih i siromašnih smanjio. Realno gledajući, država otima od siromašnih i prosječnih i daje bogatima mogućnost da korupcijom i kriminalom postaju još bogatiji.
BiH je država dubokih nepravdi, koji građani prihvataju kao surovu neminovnosti i protiv kojih ne protestuju. Stotine hiljada građana, ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe, ishranu, odjevanje, grijanje preko zime, plaćanje lijekova i zdravstvenih usluga. Desetine hiljada građana svakodnevno koriste usluge javnih kuhinja, a veliki je broj djece koja živi u siromaštvu ili pate od hronične pothranjenosti.
Nefunkcionalno bosansko-hercegovačko društvo, nema jasne i realne strategije za borbu protiv siromaštva i socijalne izolacije i zapuštenosti. Moćni politički lideri za sebe uzimaju godišnje budžete mjerene desetinama miliona KM, a tim novcem bi se mogla riješiti mnoga socijalna pitanja. Očigledno je, da vlast ne pokazuje ni minimum preduzimljivosti da umanji socijalnu nepravdu u BiH.
Branko Todorović, Helsinški odbor za zaštitu ljudskih prava Republike Srpske
