Sukob tajkunske vlasti i studenata u Srbiji povodom ubistva 15 ljudi padom nadstrešnice u Novom Sadu pokazao je kakve interese zapravo imaju tzv. predstavnici naroda. Iako se ovaj protest pretvorio u opšti socijalni bunt i ispred sebe je postavio široke socijalne zahtjeve, prije svega studentske, on je svojom praksom dekonstruisao sve tridesetogodišnje narative desničarske tranzicijske političke elite. Pored redovnih napada na narod koji protestuje od strane vučićevskih batinaša, botova i sluga imamo slučaj direktnog pokušaja ubistva tako što je čovjek koji je sedam puta osuđivan za širok spektar krivičnih djela pregazio studenticu. Čitav narativ ”srpskog svijeta” pokazao se kao narativ srpske političko-ekonomske elite za očuvanjem vlastitih privilegija, velikih tajkunskih ugovora sklopljenih za pljačku društvene i sada javne svojine. ”Srpski svijet” gazi srpske studente.
Drugi element ovog sukoba pokazao je da vlast nema nikakav problem da javno iznosi lične podatke studenata, da na temelju nacionalne netrpeljivosti pokušava da uništi legitimitet socijalnog bunta, pa se tako desilo da vučićevci govore u hrvatskim, albanskim, američkim i drugim elementima koji žele da unište srpsku državu i srpsko jedinstvo. Ali srpska država nije ništa drugo do država srpskih tajkuna, a srpsko jedinstvo nije ništa drugo nego prisilno, manipulativno i pljačkaško jedinstvo srpske političko-ekonomske elite i radnog naroda. Svako ko nije pripadnik Vučićevog klana odjednom je izdajnik Srba i Srbije, pa se sasvim jasno vidi da Vučić ovdje kopira Dodikovu manipulativnu nacionalističku taktiku ili, mogli bi reći, Dodik kopira njega. Ali, vlast pravi još jedan korak kako bi očuvala svoje fotelje. Vučić ne osuđuje ovog kriminalca za pokušaj ubista, on osuđuje studente koji su blokirali cestu na 15 minuta smatrajući da ovaj kriminalac ima potpuno pravo da gazi ljude ukoliko mu neko stane na put i ovo iznosi javno na televiziji. Sasvim je jasno da predsjednik države ne poznaje zakone te države, a istovremeno je jasno da isti taj predsjednik ne poznaje ni temeljne principe etike ili barem one religije kojoj pripada, sa čijim se predstavnicima fotografiše i koju postavlja kao vrhovno načelo moralnog zakona. U duhu srpskog nacionalizma ona božanska zapovijest ”Ne ubi” ne znači apsolutno ništa.
Činjenica je da nikakve prijetnje i napadi ne mogu zaustaviti studente, omladinu i narod u cjelini. Tako je vlast smislila drugačiji pristup pokušaju razbijanja protesta. Među masu stupili su provokatori koji su ili nasrtali na policiju tamo gdje su bili mirni skupovi kako bi im dali razlog da razbiju masu ili su došli sa krajnje nacionalističkim i provokatorskim obilježjima. Odjednom su se među njima našli pojedinci sa zastavom Republike Srpske, zastavom ”Kosovo je Srbija”, a odnekud su izgmizali i drugi otvoreni nacistički provokatori ljotićevske organizacije ”Zentropa” čiji se simboli, grafiti i naljepnice mogu naći i u Banjoj Luci. Studenti su jasno rekli da njihov protest ne priznaje ove simbole te da oni priznaju samo Ustavom zagarantovane simbole srpskog naroda. Njihov cilj jeste ispunjenje zahtjeva koje su postavili kao uslov izlaska iz blokade Univerziteta. Zahtjevi studenata su objavljivanje kompletne dokumentacije o rekonstrukciji Željezničke stanice u Novom Sadu čiji je pad nadstrešnice odnio 15 života i procesuiranje odgovornih, podnošenje krivičnih prijava od strane MUP-a protiv lica koja su fizički napala studente i profesore, te njihovo krivično pravno procesuiranje. Tu je i zahtjev razriješenja funkcija onih lica koja rade u javnim institucijama. Pritom, zahtjev je studenata da se povećaju sredstva za državne fakultete u visini od 20%.
Kakva je priroda protesta? Protest je građanski i građani žele promjene, tj. promjene koje će biti van domena SNSovske politike. Protest sam po sebi nije revolucionarnog karaktera da zahvata u suštinu političko-ekonomskog sistema i unutar sebe drži različite grupe političkih pravaca. Tako imamo momente da se na protestima čuju pjesme poput Internacionale pa sve do Tamo daleko. Pitanje se postavlja šta će se napraviti dalje ukoliko dođe do rušenja režima. Šanse za ovo su velike, a stupanje advokatske komore, prosvjetnih radnika i radnika iz drugih oblasti ekonomije dokaz su sveopšteg nezadovoljstva vladajućom strankom i vladajućim sistemom. Generalni štrajk najavljen je za 24. januar. Činjenica je da je trenutno društvo zasnovano na individulanim interesima povlaštenih proizvodi kriminal, korupciju, bijedu i samovolju istih tih pojedinaca, pa se još jedanput u tridesetogodišnjoj tradiciji kapitalističkog društva i njemu uslovljene politike postavlja pitanje kakav je značaj drugačijih ljudi u istim institucionalnim sistemskim okvirima. Nije se mnogo toga promijenilo od pada Miloševića na ovamo sem da je metod pljačke, samovolje i tranzicije postao sofisticiraniji. Da li narod ima povjerenja u opoziciju i da li se ona suštinski razlikuje od vladajuće stranke?
Još jedno pitanje koje nam se javlja je šta ako dođe do zamora? Banja Luka ima iskustvo velikog socijalnog bunta sa protestima protiv investitorske gradnje u tzv. Picinom parku, Pravda za Davida, kao i ranije protestima radnika Željeznica RS-a. Imamo iskustvo protesta u Tuzli 2014. godine koji su doveli do toga da narod fizički izbacuje političare iz fotelja. I opet rezultat toga bio je stajanje, krah i pasivizacija naroda, a na funkcije došli su samo drugi ljudi koji su nastavili da vrše istu pljačku. Šta da se radi?
Još jednom možemo čuti onu frazu ”nećemo o politici” i ”mi nismo politički protest”. Ali svaka izmjena jednog društva, makar ona bila i reformistička, jeste politička. Svaki oblik društvenog života jeste politički jer politika jeste ono djelovanje koje oblikuje jedan polis, tj. jednu zajednicu. Svaki zahtjev, pa i onaj najobičniji zahtjev nekih radnika najmanje firme za redovnom platom, jeste politički zahtjev. Mi se moramo baviti politikom jer se ona svakako bavi nama, a pitanje je kakvom politikom želimo da se bavimo.
Činjenica je da je veliki broj građana spreman za borbu, spreman za promjene na bolje, ali pokret bez rukovodstva često ima negativan ishod. Ono što je praksa pokazala jeste da su široke mase naroda sposobne na samoorganizovanost, borbu, poštovanje temeljnih etičkih i zakonskim normi, te da je pokret demokratskog upravljanja radnih masa čitavim društvom itekako moguće ostvariti. Najvažnije od svega jeste zdrav stav omladine prema vladajućoj propagandi, tj. da više ne pada na nacionalističku propagandu i retoriku vladajućih struktura, a to je bilo jedno od glavnih sredstava tridesetogodišnje vlasti nacionalističkih elita koje su ozakonile pljačku društva. Riječ je o širenju mržnje i straha prema drugim narodima kroz zloupotrebu siromaštva vlastitog naroda gdje se kroz egzitencijalne probleme mase ucjenjuje da glasaju za tajkunske stranke. Ukoliko ovome dodamo kontrolu medija gdje se guši glas kritike imamo potpuno ovladavanje vlasti narodom gdje se volja političko-ekonomske elite sprovodi kao apsolutni zakon. Ovdje se više ne radi ni o specifičnoj ideologiji koja vlada. Radi se o tome da se ideologija desničarskog duha iskorištava u profitabilne svrhe. Izlazak iz ovoga, za početak, može biti samo generalni štrajk.