Ilustracija generisana umjetnom inteligencijom
Oči regiona uoči izbora u Srbiji, zakazanih za 25. oktobar, uprte su u ovu zemlju. Hoće li izbori označiti kraj vladavine Srpske napredne stranke (SNS) i političkog uspona Aleksandra Vučića? Hoće li Srbija konačno izaći iz stanja zarobljene države?
Drugim riječima, može li Studentska lista, artikulirana u politički pokret nakon gotovo dvije godine protesta pokrenutih poslije pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, mobilizacije velikog broja građana i pješačenja stotinama kilometara, zadati završni udarac aktuelnoj vlasti?
Kako se izborna kampanja približava kraju, institucionalna represija nad građanima, političkim oponentima i nezavisnim medijima postaje sve izraženija. Ishod izbora i dalje je neizvjestan. Prema rijetkim dostupnim istraživanjima javnog mnijenja, studenti imaju tek minimalnu prednost u odnosu na SNS. Zato se nameće pitanje šta će Srbiji donijeti 26. oktobar i hoće li eventualna promjena vlasti označiti i početak dubljih društvenih i političkih promjena.
Jer, pobjeda nad Vučićem nije nužno i pobjeda nad politikama koje su Srbiju dovele u sadašnje stanje.
O tome svjedoče i podjele među nezavisnim intelektualcima, umjetnicima i građanskim aktivistima koji su, svako iz svoje perspektive, podržavali ili podržavaju studentski pokret. Dok jedni u njemu vide prije svega priliku da se okonča vladavina SNS-a, drugi upozoravaju na ideološke sadržaje koji dovode u pitanje mogućnost istinske demokratske promjene.
Glumci Dragan Bjelogrlić i Svetlana Bojković, kao i drugi javni djelatnici koji podržavaju studentski pokret, nisu svoju podršku uslovljavali ideološkim opredjeljenjima studenata. Njihova je poruka prvenstveno usmjerena na potrebu pobjede nad SNS-om.
S druge strane, književnik Vladimir Arsenijević nedavno je, gostujući u emisiji Hrvatske radiotelevizije Nedjeljom u dva, kazao da je podržavao studentski pokret sve dok se na njegovim mitinzima nije počelo veličati četnički pokret. Izrazio je nepovjerenje prema pozivanju na „srpsku sabornost“, jasno poručivši: „Ne, hvala“. U takvim okolnostima izlazak na izbore za njega postaje izbor između dva zla, pri čemu, kako smatra, treba glasati za ono manje. Sličnu dilemu u svojoj kolumni za Novosti otvorio je i Boris Dežulović.
Za dio građanski i lijevo orijentirane javnosti mahanje četničkim zastavama, kokarde na šajkačama i govori pojedinih univerzitetskih profesora nisu tek sporadični incidenti. Oni otvaraju pitanje kakvu Srbiju studentski pokret želi graditi. Posebno zabrinjavaju odbacivanje ideje građanske države oslobođene kosovskog mita te izostanak jasnog suočavanja s ratovima devedesetih, uključujući rat u Bosni i Hercegovini i genocid počinjen u Srebrenici.
Dodatne podjele izazvao je i Memorandum o Kosovu i Metohiji. Njegovi kritičari zaključili su da se studentski pokret uklapa u tradicionalni nacionalistički diskurs i da je upao u političku zamku, umjesto da ponudi jasnu proevropsku ili drugačiju političku alternativu vlasti Aleksandra Vučića. Dio javnosti i učesnika pokreta, međutim, branio je taj dokument kao principijelan stav i izraz brige za ustavni poredak.
Sve to pokazuje da se oko studentskog pokreta ne vodi samo borba za promjenu vlasti nego i borba za odgovor na pitanje šta bi ta promjena trebala značiti. Može li se široka mobilizacija protiv korupcije, zloupotrebe institucija i autoritarne vlasti pretvoriti u politički projekat koji će prevazići nacionalističke obrasce, ili će različita očekivanja i nerazriješene ideološke dileme postati njegova najveća slabost?
Podrška koju je studentski pokret dobio od dijela civilnog društva pokazuje da postoji prostor za povezivanje različitih društvenih aktera oko zahtjeva za odgovornošću institucija, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnog interesa. Organizacije civilnog društva, građanske inicijative, sindikati, profesionalna udruženja i aktivističke mreže podršku su iskazivali javnim saopćenjima, protestima, inicijativama solidarnosti i konkretnim angažmanom, uključujući podršku izbornim aktivnostima i kontroli izbornog procesa. Ta podrška, međutim, nije jedinstvena niti podrazumijeva saglasnost sa svim zahtjevima i političkim porukama studentskog pokreta.
Posebno je značajno povezivanje dijela ekološkog pokreta sa studentima. Više od 40 ekoloških organizacija i inicijativa podržalo je studente i građane na protestu u Zaječaru u maju 2025. godine, upozoravajući na opasnosti rudarskih projekata po prirodu, zdravlje stanovništva i izvore pitke vode. Ekološki ustanak također je javno podržao studentske zahtjeve i pozvao druge organizacije na solidarnost. Saradnja se nastavila kroz zajedničke akcije, uključujući protest „Eko buna“ u Beogradu u augustu 2026. godine, dok su u septembru predstavnici ekoloških inicijativa učestvovali u akcijama protiv rudarskih ugovora zajedno s kandidatima Studentske liste. Dio šireg civilnog društva, okupljenog oko Slobodnih organizacija Srbije, ponudio je i podršku studentskim izbornim aktivnostima.
Ovi primjeri pokazuju da je dio ekološkog pokreta otišao dalje od deklarativne solidarnosti i uključio se u zajedničke aktivnosti sa studentima. Ipak, još nema dovoljno osnova za zaključak da je uspostavljena trajna koalicija studentskog pokreta i cjelokupnog civilnog društva.
Žaklina Živković, izvršna direktorica organizacije Polekol, koja se bavi političkom ekologijom, smatra da je Studentska lista heterogena, baš kao i društvo u Srbiji. Ipak, na osnovu iskustva ove organizacije, ukazuje na to da borbe za opće dobro – zemlju, vodu i zrak – mogu premostiti ideološka razmimoilaženja. Ona upozorava i da Studentska lista još nije politički jasno profilirana te da bi, u slučaju izborne pobjede, tek slijedilo vrijeme u kojem bi se njena politička orijentacija morala preciznije definirati.
Upravo je tu i ključna dilema: mogu li borba za javno dobro i zajednički otpor autoritarnoj vlasti postati temelj politike koja će nadilaziti postojeće ideološke podjele ili će one, nakon eventualne pobjede, ponovo izbiti u prvi plan?
Iz perspektive Bosne i Hercegovine, pogledi na izbore u Srbiji izrazito su podijeljeni. Dio političke i građanske javnosti smatra da bi odlazak SNS-a s vlasti mogao relaksirati odnose između Bosne i Hercegovine i Srbije, ali i doprinijeti smirivanju regionalnih tenzija. Nasuprot tome, gotovo cjelokupna politička scena u Republici Srpskoj, uz podršku velikog dijela utjecajnih medija, bezrezervno stoji uz Aleksandra Vučića. Takva podjela pokazuje da izbori u Srbiji nisu samo pitanje unutrašnjih političkih odnosa nego i događaj čije se posljedice mogu odraziti na cijeli region.
Zato se od 26. oktobra ne očekuje samo odgovor na pitanje ko će vladati Srbijom nego i na pitanje u kojem će se pravcu ta zemlja dalje kretati. Zagovornici promjene vlasti nadaju se da izborni dan neće završiti nasiljem na ulicama srbijanskih gradova. Ali nadaju se i nečemu mnogo važnijem: da će nacionalnu mitologiju zamijeniti politika dijaloga, da će se otvoriti prostor za slobodne medije i odgovorne institucije, da će borba protiv korupcije postati stvarna, a nekontrolirana eksploatacija prirodnih dobara biti zaustavljena.
Jer, smjena vlasti može biti početak promjene, ali tek će odnos prema nacionalizmu, demokratskim slobodama i javnom dobru pokazati je li Srbija zaista krenula drugim putem.
