Rudarski projekti u Srbiji i Bosni i Hercegovini predstavljaju se kao prilika za ekonomski razvoj, otvaranje novih radnih mjesta i približavanje Evropskoj uniji. Međutim, iza obećanja o zelenoj tranziciji često se kriju interesi velikih kompanija, uništavanje životne sredine i pritisci na lokalne zajednice koje se protive eksploataciji prirodnih resursa.
Na konferenciji EcoSoc, održanoj u Sarajevu, Ana Vilenica, istraživačica koja se bavi pitanjima stanovanja, ekstraktivizma i društvenih pokreta, govorila je o posljedicama rudarskih projekata na Balkanu i protivrječnostima takozvane zelene tranzicije. Posebnu pažnju posvetila je planiranom rudniku litija kompanije Rio Tinto u dolini Jadra u Srbiji, ukazujući na to kako se pod izgovorom energetske tranzicije nastavljaju i proširuju postojeći modeli eksploatacije prirodnih resursa.
Vilenica je ukazala na potrebu kritičkog preispitivanja odnosa između kapitala, države i lokalnih zajednica, koje često snose najveće društvene i ekološke posljedice ovakvih projekata, dok se ekonomska korist uglavnom usmjerava prema velikim investitorima.
Zelena tranzicija kao nastavak ekstraktivizma
Prema njenim riječima, jedan od ključnih problema jeste to što se eksploatacija prirodnih resursa danas sve češće opravdava potrebama energetske tranzicije. Projekti koji podrazumijevaju ozbiljne intervencije u prirodu predstavljaju se kao neophodni za proizvodnju zelene energije i borbu protiv klimatskih promjena.
Vilenica za razumijevanje ovih procesa predlaže pojam „prospektivni zeleni ekstraktivizam“, kojim opisuje štetne posljedice rudarskih projekata čak i prije nego što eksploatacija počne.
Kao primjer navodi projekat Jadar, gdje su istražne aktivnosti započele još 2004. godine.
Iako rudnik još nije otvoren, aktivnosti povezane s njegovom pripremom već proizvode posljedice koje Vilenica prepoznaje kao oblike infrastrukturnog nasilja.
Time se otvara važno pitanje: može li se neki projekat smatrati zelenim i društveno opravdanim samo zato što su minerali koje proizvodi potrebni za tehnologije energetske tranzicije?
Infrastrukturno nasilje nije apstraktan pojam
Posebnu pažnju Vilenica posvećuje konceptu infrastrukturnog nasilja, koji povezuje s načinom na koji se donose odluke o prostoru, infrastrukturi, rudnicima i energetskim projektima.
Takvo nasilje ne podrazumijeva samo neposredno fizičko ugrožavanje stanovništva. Ono se manifestuje i kroz dugotrajno narušavanje uslova života, uništavanje prirodnog okruženja i potiskivanje interesa lokalnih zajednica.
Govoreći o Srbiji, Vilenica podsjeća na tragediju u Novom Sadu, gdje je pad nadstrešnice usmrtio 16 ljudi.
Ovaj događaj povezuje sa širim procesima koje naziva „smrtonosnim urbanizmom“, upozoravajući da infrastrukturno nasilje može imati direktne i tragične posljedice.
Slične procese prepoznaje i u rudarskim područjima Bora i Majdanpeka, gdje su posljedice eksploatacije prirodnih resursa već dugo predmet društvenih i ekoloških sukoba.
Kada i obnovljivi izvori energije postaju dio problema
Vilenica uvodi i pojam „prošireni zeleni ekstraktivizam“, kojim nastoji objasniti povezivanje tradicionalnih ekstraktivnih industrija s novim projektima proizvodnje obnovljive energije.
Kao jedan od primjera navodi izgradnju vjetroelektrana u Srbiji, gdje se infrastruktura potrebna za proizvodnju zelene energije može širiti na račun prirodnih područja.
Govoreći o projektu u Vojvodini, upozorava na planove premještanja infrastrukture prema zaštićenom području Vršačkih planina.
Drugi primjer predstavlja povezivanje rudarske industrije, posebno eksploatacije bakra u Boru, s proizvodnjom energije iz vjetra.
Na taj način, smatra Vilenica, zelena tranzicija ne mora nužno značiti napuštanje postojećeg modela eksploatacije. Naprotiv, ona može omogućiti njegovo proširenje i stvaranje novih prostora za akumulaciju kapitala.
Država, privatni kapital i represija
Jedan od centralnih dijelova njenog izlaganja odnosi se na političke i ekonomske uslove koji omogućavaju širenje ekstraktivnih projekata.
Vilenica upozorava na procese privatizacije države, neoliberalne deregulacije i jačanja interesa domaćih i stranih investitora.
Prema njenom tumačenju, tokom posljednjih trideset godina u Srbiji je postupno mijenjan pravni okvir naslijeđen iz socijalističkog perioda, čime su otvorene dodatne mogućnosti za privatne investicije u rudarstvo i eksploataciju prirodnih resursa.
Posebnu ulogu u tim procesima pripisuje domaćim političkim i ekonomskim elitama koje posreduju između međunarodnog kapitala i lokalnih resursa.
U takvim odnosima, interesi Evropske unije, Kine, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država mogu se susretati kroz različite investicione i ekstraktivne projekte.
Međutim, otpor lokalnih zajednica često se suočava s direktnom represijom.
Vilenica govori o policijskom nasilju, hapšenjima, ekonomskim pritiscima, gubitku zaposlenja i drugim oblicima kažnjavanja ljudi koji se protive štetnim projektima.
Uz to se, prema njenim riječima, koriste propaganda i politička diskreditacija aktivista, koji se predstavljaju kao strani plaćenici ili izdajnici.
Takve prakse stvaraju atmosferu straha i pokušavaju oslabiti društveni otpor.
Potreban je kritički internacionalizam
Za Vilenicu, odgovor na ove procese ne može se ograničiti samo na pojedinačne lokalne borbe.
Ona smatra da je neophodno graditi šire međunarodne saveze između zajednica, istraživača, radničkih i ekoloških pokreta koji se suočavaju sa sličnim oblicima eksploatacije.
U tom kontekstu predlaže pojam „kritički internacionalizam“, kao mogući okvir za povezivanje različitih borbi i zajedničko djelovanje.
Takav pristup podrazumijeva preispitivanje samog značenja zelene tranzicije: ko odlučuje o projektima, ko ostvaruje ekonomsku korist, a ko snosi njihove društvene i ekološke posljedice?
Izlaganje Ane Vilenice pokazuje da pitanje energetske tranzicije na Balkanu nije samo pitanje zamjene fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Ono je istovremeno pitanje demokratskog odlučivanja, odnosa moći, prava lokalnih zajednica i kontrole nad prirodnim resursima.
Ako se postojeći model eksploatacije nastavi pod oznakom zelene tranzicije, promjena tehnologije neće nužno značiti i promjenu društvenih odnosa koji proizvode nejednakost, ekološku štetu i nasilje.
