Ekstraktivizam, zagađenje i eksploatacija prirodnih resursa ostaju dio istog ekonomskog modela, čak i kada se predstavljaju kao dio zelene tranzicije. Iskustvo delte Nigera pokazuje da se teret takvog razvoja i dalje prebacuje na lokalno stanovništvo, dok se korist ostvaruje daleko od zajednica koje žive s njegovim posljedicama.
Energetska tranzicija često se predstavlja kao put prema održivoj budućnosti, smanjenju emisija i napuštanju fosilnih goriva. Međutim, postavlja se pitanje može li ona zaista biti pravedna ako se i dalje zasniva na eksploataciji prirodnih resursa, uništavanju okoliša i zanemarivanju ljudi koji žive na područjima bogatim tim resursima.
Na to je pitanje tokom razgovora na konferenciji EcoSoc u Sarajevu ukazao Nnimmo Bassey, nigerijski pjesnik, pisac, arhitekta i aktivista za okolišnu pravdu, direktor organizacije Health of Mother Earth Foundation (HOMEF) i dobitnik međunarodnih priznanja za svoj rad na zaštiti okoliša i ljudskih prava.
Govoreći o iskustvu delte Nigera, jednog od najvažnijih naftnih područja u Africi, Bassey je upozorio da se, uprkos promjenama u načinu na koji se govori o energiji i klimatskoj krizi, suština odnosa prema prirodi i lokalnim zajednicama nije bitno promijenila.
Delta Nigera: cijena naftnog bogatstva
Eksploatacija nafte u delti Nigera počela je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a izvoz je uslijedio 1958. godine. Decenije naftne industrije, prema Basseyjevom svjedočenju, nisu donijele odgovarajući razvoj lokalnim zajednicama. Umjesto toga, stanovništvo se suočava sa zagađenim rijekama, potocima i zemljištem, uništavanjem močvarnih područja i posljedicama dugotrajnog spaljivanja plina.
Istakao je da se tokom godina, u životnu sredinu delte Nigera izlilo između 240.000 i 260.000 barela sirove nafte. Ta količina približno odgovara razmjerama velikog izlijevanja nafte Exxon Valdez na Aljasci 1989. godine. Međutim, u delti Nigera takva se izlijevanja događaju iz godine u godinu., kazao je Bassey.
U pojedinim zajednicama gotovo sve rijeke su zagađene. Ne možete vidjeti dno rijeke jer je njena površina prekrivena sirovom naftom. Zagađen je i zrak, kao i samo zemljište”, istakao je Bassey .
Odnos prema prirodnim resursima opisuje kroz metaforu vađenja zuba: kada se resurs izvuče iz zemlje i nepovratno odnese, teško je vratiti ono što je uništeno. Problem je posebno izražen kada se bogatstvo stvoreno eksploatacijom usmjerava prema vanjskim tržištima, dok zajednice koje žive na tim područjima ostaju bez osnovnih uslova za život.
Prema njegovim riječima, zagađenje u delti Nigera zahvatilo je vodu i zemljište, a posljedice se osjećaju i u svakodnevnom životu stanovništva. Bassey je govorio o curenju nafte, dugotrajnom spaljivanju plina i zdravstvenim problemima koje povezuje s industrijskim zagađenjem, uključujući respiratorne bolesti i druge ozbiljne zdravstvene posljedice.
Delta Nigera danas je, doslovno, u plamenu. kazao je Bassey .
U pojedinim zajednicama postoje požari ogromnih razmjera. Nedaleko od obale delte, u plitkim vodama Atlantika, na dubini od približno deset metara, prije šest i po godina došlo je do eksplozije naftne bušotine tokom eksploatacije. Od tada požar neprekidno traje”, objasnio je on.
Posebno je ukazao na paradoks da zajednice na čijoj se teritoriji nafta proizvodi i izvozi nemaju uvijek ni pristup sigurnoj vodi za piće ni pouzdanoj električnoj energiji.
„Pravedna tranzicija“ zato, prema njegovom tumačenju, ne može značiti samo promjenu energenata ili tehnologije. Ona mora podrazumijevati promjenu odnosa prema ljudima, prostoru i prirodnim resursima.
Promjena vlasnika ne znači i odgovornost
Bassey je upozorio i na način na koji se velike naftne kompanije povlače iz pojedinih područja ili prenose dio poslovanja na druge kompanije. Takve promjene, kako je naveo, ne znače nužno da je riješena odgovornost za decenije zagađenja.
U slučaju delte Nigera, povlačenje kompanija ili prenošenje operacija na domaće firme ne uklanja posljedice ranije eksploatacije. Zagađeno zemljište, oštećeni vodeni sistemi i uništena životna sredina ostaju problem stanovništva koje na tom području živi.
Photo by Luka Tomac/Friends of the Earth International
Bassey je podsjetio i na borbu nigerijskog pisca i aktiviste Kena Saro-Wiwe i pokreta za prava naroda Ogoni, koji su se suprotstavljali posljedicama naftne industrije. Prema njegovim riječima, pitanje odgovornosti za štetu nanesenu okolišu i dalje nije riješeno u mjeri koja bi odgovarala razmjerama problema.
Kao primjer dugotrajnih posljedica eksploatacije naveo je i požare na naftnim bušotinama, ističući da u pojedinim zajednicama izbijanje plina iz tla, močvara i cjevovoda otežava svakodnevni život. U takvim okolnostima, upozorio je, čak i osnovne aktivnosti poput kuhanja postaju izvor rizika.
Kritični minerali – za koga su kritični?
Govoreći o novim međunarodnim sporazumima o pristupu sirovinama, Bassey je upozorio da bi potraga za mineralima potrebnim za energetsku tranziciju mogla ponoviti obrasce poznate iz naftne industrije.
Litij, kobalt i drugi minerali važni za savremene tehnologije i energetsku infrastrukturu sve su značajniji u globalnoj ekonomiji. Međutim, pitanje nije samo gdje se ti resursi nalaze i ko će ih eksploatisati, nego i ko će imati koristi, a ko će snositi posljedice.
Bassey je zato problematizirao sam izraz „kritični minerali“. Kritični su, kako je ukazao, za određene industrije i njihove razvojne planove, ali se mora postaviti pitanje šta njihova eksploatacija znači za ljude čija se zemlja, voda i životni prostor koriste za njihovo vađenje.
Iskustva iz dijelova Afrike pokazuju koliko su eksploatacija mineralnih resursa i društveni sukobi povezani s pitanjima raseljavanja, uništavanja okoliša i neravnomjerne raspodjele koristi. Bassey je upozorio da se slični problemi mogu ponavljati i u okviru zelene tranzicije ako se potrebe industrije postave iznad potreba stanovništva.
Zato se, prema njegovom stavu, mora govoriti o tome ko odlučuje o korištenju resursa, ko ostvaruje ekonomsku korist i ko snosi odgovornost za štetu.
Nema pravedne tranzicije bez ljudi
Basseyjeva poruka na konferenciji EcoSoc bila je da energetska tranzicija ne smije postati novo opravdanje za stari model eksploatacije. Ako se fosilna goriva zamjenjuju drugim sirovinama, ali se zadržavaju isti odnosi moći i isti obrazac prebacivanja troškova na lokalne zajednice, promjena tehnologije sama po sebi neće donijeti okolišnu i društvenu pravdu.
Pravedna tranzicija, prema njegovom pristupu, mora polaziti od potreba ljudi, zaštite njihovog životnog prostora i odgovornosti za posljedice privrednih aktivnosti. To znači da se o budućnosti energetike ne može odlučivati isključivo na osnovu interesa industrije, tržišta i država koje žele osigurati pristup sirovinama.
Iskustvo delte Nigera otvara pitanje koje se odnosi i na druge dijelove svijeta: može li se graditi održiva budućnost ako se njeni temelji postavljaju na uništavanju zajednica i prirode u drugim dijelovima planete?
Za Basseyja, odgovor se ne nalazi samo u novim tehnologijama i izvorima energije. Suštinska promjena zahtijeva da ljudi koji žive na područjima bogatim prirodnim resursima prestanu biti oni koji snose najveću cijenu razvoja, a najmanje učestvuju u njegovim koristima.
Tekst je nastao na osnovu izlaganja Nnimmа Basseyja na konferenciji EcoSoc u Sarajevu 9. oktobra 2026, u razgovoru koji je moderirala Nataša Mazalica iz Centra za životnu sredinu Bosne i Hercegovine.
