Zatvaranje rudnika Ljubija nije samo ekonomska odluka – to je politički čin sa dubokim društvenim posljedicama. Riječ je o prostoru u kojem se decenijama stvarala vrijednost, gradile zajednice i oblikovao identitet radničke klase. Kada se takav sistem gasi ili svodi na minimum, to nikada nije “neutralna tranzicija”, nego rezultat konkretnih interesa i odnosa moći.
Zvanična objašnjenja obično se pozivaju na “neisplativost”, “tržišne uslove” ili “restrukturiranje”. Međutim, iskustvo pokazuje da iza tih pojmova često stoji proces preraspodjele društvenog bogatstva u korist uskog kruga političko-ekonomskih elita. Umjesto modernizacije i očuvanja proizvodnje, svjedočimo obrascu: prvo se preduzeće dovede u stanje krize, zatim se obezvrijedi, a potom privatizuje ili zatvara uz minimalnu odgovornost prema radnicima.
U tom kontekstu, štrajk radnika Ljubije nije samo borba za plate ili radna mjesta – to je borba za dostojanstvo i pravo na učešće u odlučivanju o sopstvenoj sudbini. Radnici nisu pasivni posmatrači ekonomskih procesa; oni su ti koji stvaraju vrijednost i imaju legitimno pravo da odlučuju o njenoj raspodjeli. Njihov otpor razotkriva duboku nepravdu sistema u kojem se gubici socijalizuju, a profiti privatizuju.
Posebno je problematična uloga vlasti, koja bi nominalno trebala štititi javni interes. Umjesto toga, često djeluje kao posrednik u procesu izvlačenja resursa – kroz netransparentne ugovore, politički motivisane odluke i otvoreno pogodovanje tajkunskim strukturama. U takvom ambijentu, zatvaranje rudnika ne znači kraj jedne industrije, nego nastavak kontinuiteta pljačke, samo drugim sredstvima.
Radnički štrajkovi u ovakvim okolnostima imaju potencijal da prerastu iz izolovanih ekonomskih protesta u širi društveni pokret. Ključni element tog procesa je solidarnost. Bez međusobne podrške – između radnika različitih sektora, ali i šire zajednice – svaki pojedinačni otpor ostaje ranjiv i lako se marginalizuje. Solidarnost nije apstraktan ideal; ona je konkretna politička praksa koja omogućava kolektivno djelovanje protiv sistemske nepravde.
Naravno, ovakav pristup nosi rizike i zahtijeva organizaciju, političku svijest i dugoročnu strategiju. Ali alternativa – pasivno prihvatanje zatvaranja i socijalne degradacije – vodi ka daljem urušavanju zajednice. Ljubija nije izolovan slučaj; ona je simptom šireg modela upravljanja u kojem se javni resursi tretiraju kao privatni plijen.
