Egzistencija oko dvije hiljade radnika Nove Željezare Zenica, kao i približno 11 hiljada zaposlenih u kooperantskim firmama, direktno zavisi od odluke Vijeća ministara BiH o uvođenju privremenih zaštitnih mjera na uvoz čelika. Međutim, sudbina ove industrije ne zavisi samo od trgovinske politike države, već i od stabilnosti snabdijevanja osnovnom sirovinom – željeznom rudom.
Lančana reakcija: rudnici, željeznica i čelik
Moguće gašenje visoke peći u Zenici povezano je s razvojem situacije u rudarskom sektoru na području Prijedora. Pokretanje stečajnog postupka u rudniku Nova Ljubija, koje je inicirao vlasnik Pavgorda Gordan Pavlović zbog prijeteće platežne nesposobnosti, otvara pitanje kontinuiteta snabdijevanja sirovinama.
Ova situacija ima šire implikacije: Željeznice Republike Srpske ostvaruju oko 60 posto svojih prihoda upravo iz transporta željezne rude. Time eventualni kolaps rudnika ne bi pogodio samo metalurški sektor, već i transportnu infrastrukturu, čime se potvrđuje međuzavisnost ključnih industrijskih sistema.
Odbijene mjere i argumenti vlasti
Uprava i sindikat Nove Željezare, uz podršku entitetskih ministarstava, ranije su zatražili uvođenje zaštitnih mjera. Međutim, Vijeće ministara BiH je 12. marta taj zahtjev odbilo.
Predsjedavajuća Borjana Krišto i ministar vanjskih poslova odluku su obrazložili procjenom da bi zaštitne mjere dovele do rasta cijena stanova i infrastrukturnih projekata, pozivajući se na stavove 28 građevinskih kompanija. Takođe su ukazali na potencijalnu neusklađenost s međunarodnim trgovinskim pravilima, uključujući GATT i sporazume Svjetske trgovinske organizacije.
Argument industrije: selektivna primjena pravila
Iz Nove Željezare osporavaju takvo tumačenje, podsjećajući da Evropska unija već od 2018. godine primjenjuje zaštitne mjere na čelik, dok slične mehanizme koriste i Srbija i Turska.
Ključno pitanje koje otvaraju jeste: da li se strateška industrijska politika države može temeljiti primarno na interesima uvozno orijentisanih kompanija, ili bi fokus morao biti na očuvanju domaće proizvodnje?
„Domaća proizvodnja čelika predstavlja temelj čitavog industrijskog lanca“, upozoravaju iz kompanije, naglašavajući povezanost rudnika, željeznice, energetike i prerađivačke industrije.
Tržišna nekonkurentnost i rizik gašenja
Prema riječima menadžmenta, problem nije u kvalitetu proizvoda, već u nelojalnoj konkurenciji. Strani proizvođači, uz subvencije svojih država, mogu ponuditi niže cijene, čime domaći proizvođači gube tržišnu utakmicu.
Direktor Ahmed Hamzić upozorava da kompanija ne traži subvencije, već jednake uslove poslovanja. U suprotnom, već u maju moglo bi doći do obustave proizvodnje i radničkih protesta.
Njegova izjava da bi se kompanija mogla preorijentisati na trgovinu uvozom čelika iz Kine i Turske dodatno oslikava dubinu krize – od proizvođača do potencijalnog uvoznika.
Socijalna dimenzija: radna mjesta kao centralno pitanje
Sindikalni predstavnici naglašavaju da pitanje zaštitnih mjera nije samo ekonomsko, već prije svega socijalno. Očuvanje proizvodnje čelika vide kao borbu za radna mjesta i radno-pravni status hiljada radnika.
Neizvjesnost snabdijevanja: stečaj Nove Ljubije
Dodatni sloj neizvjesnosti donosi odluka Okružnog privrednog suda u Prijedoru, koji je 18. marta pokrenuo prethodni postupak za utvrđivanje uslova za otvaranje stečaja u rudniku Nova Ljubija.
Sud je već ograničio raspolaganje imovinom i naložio analizu održivosti poslovanja. Privremeni stečajni upravnik ima rok od 30 dana da procijeni da li postoji osnov za nastavak rada ili otvaranje stečaja.
Ovaj proces direktno otvara ključno pitanje: ko će u narednom periodu snabdijevati zeničku Željezaru željeznom rudom?
Ključni trenutak odluke
Nova sjednica Vijeća ministara zakazana je za 23. mart, a uprava i sindikat najavili su proteste u Sarajevu. Istovremeno, iz kompanije upozoravaju da bi eventualno novo odbijanje značilo i zatvaranje prostora za dalje razmatranje zaštitnih mjera.
Time se BiH nalazi pred klasičnom dilemom industrijske politike: da li zaštititi domaću proizvodnju uz rizik tržišnih poremećaja, ili prepustiti sektor globalnoj konkurenciji uz izvjesne socijalne posljedice.
