U Narodnoj skupštini bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, na posebnoj 20. sjednici, 13. marta, poslanici bi trebalo da se izjasne o izradi novog ustava RS.
Prema predloženom tekstu, RS bi se definisala kao država srpskog naroda, koja ima pravo na udruživanje sa drugim, složenim zajednicama.
Novim ustavom RS bi preuzela sva ovlaštenja državnih institucija koje su uspostavljene nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, nakon potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Daytonu 1995. poznatijeg kao Daytonski mirovnim sporazum.
Ustav predviđa ukidanje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, te oduzimanje državljanstva BiH građanima koji imaju prebivalište u ovom entitetu.
Predviđeno je i povećanje djelokruga i ovlaštenja predsjednika RS, čime bi se efektivno uveo predsjednički sistem vlasti.
Nacrt novog ustava trebalo bi da bude vraćen u Narodnu skupštinu RS nakon šestomjesečne javne rasprave.
Iako aktuelna vlast tvrdi da na ovaj način žele da zaštite ustavnu poziciju Republike Srpske, i da je sve u skladu sa Daytonskim mirovnim sporazumom evidentno je da ovaj dokument predstavlja nastavak antiustavne i secesionističke politike vlasti RS koju vodi entitetski predsjednik Milorad Dodik.
Komentar – Nemanja Tubonjić
NOVI USTAV STARE VELIKOSRPSKE HEGEMONIJE
Novi ustav Republike Srpske koji je izašao iz stare ideološke furune ”Homogene Srbije” Stevana Moljevića doživio je i vaskrsnuće 2025. godine u momentima kada se politička elita srpskih nacionalista nalazi pred sudom zbog korupcije i nepoštovanja odluka Visokog predstavnika, na čelu sa Miloradom Dodikom, predsjednikom RS-a. Čitajući ovaj ”novi” ustav nismo mogli ništa drugo da vidimo nego velikosrpsku politiku, kako 1941. godine kada se ona pisala, tako i 1991. godine kada je ona proizašla iz birokratske politike Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja koji su započeli rušenje radničke Jugoslavije. Fotografije nacrta ustava objavljeni su na Facebook stranici RTRS-a, a u već na početku u samoj Preambuli stoji da je ustavno uređenje RS-a zasnovano na pravnom kontinuitetu od 09. januara 1992. godine. Ovaj pravni kontinuitet nije ništa drugo nego pravo srpskih nacionalista da brišu druge narode i narodnosti sa prostora na kom vlada velikosrpski hegemonizam. U nastavku stoji da se ovaj ustav temelji ”na istorijskom kontinuitetu srednjovjekovne državnosti zemalja kojima su vladale dinastije Nemanjića, Kontromanića i dr.”, tj., drugim riječima, temelji se na vladavini ugnjetačkih feudalnih klasa koje su, kao što to radi srpska političko-ekonomska elita danas, živjele na leđima srpskih radnika i seljaka proizvodeći svoje bogastvo kroz istrebljavanje nesrba.
U nastavku navodi se da se u ovom ustavu naglašavaju posvećenost poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti, vladavini prava itd., kao i uvažavanju pravila tržišne ekonomije. Za tržišnu ekonomiju nas ne treba čuditi jer su poslijeratne republike i entiteti stvoreni da od do tada vladajućih radničkih masa stvore proizvođače tuđeg bogastva koji će biti otuđeni na tržištu rada boreći se da prežive umjesto da žive. Ali, kako je moguće da jedan entitet koji nosi ime samo jednog naroda poštuje prava i jednakost drugih naroda? Kako je moguće da srpski nacionalistički političari govore o tekovinama antifašizma kada su u prethodnom ratu sprovodili fašističke ideje i aktivnosti protiv drugih naroda (npr. Srebrenica)? Kako je moguće da se govori o vladavini prava kada vidimo da Narodna skupština pravo oblikuje prema interesima vladajuće stranke? Čije je onda to pravo? Kako je moguće da se govori o jednakosti ukoliko se ta jednakost sprovodi samo unutar jednog naroda, a i to vrlo rijetko? U Članu 1. novog ustava stoji da je RS suveren, jedinstven i nedjeljiv subjekt potvrđen voljom naroda i Ustavom BiH. Očigledno vlasti SNSD-a koje su ovaj novi ustav i pisale zaboravljaju da suverenost može imati samo država, a ne entitet i da je RS entitet u sklopu zajedničke države Bosne i Hercegovine.
U članu 2. se iznosi da je RS suverena na svom kopnenom području, rijekama, jezerima i vazdušnim prostorom, što je pomalo ironično jer je Dodik u fazi sklapanja sporazuma da se Mađarima dozvoli iskopavanje rudnih bogastava. Zemlja koja je u rukama političko-ekonomske elite, tajkuna i birokratije nije suverena zemlja. Član 3. je već sam sebi protivrječan. U njemu stoji da je RS država srpskog i drugih naroda (???) koji u njoj žive i ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlasti. Republika Srpska, prije svega, nije država, ali jeste entitet srpski entitet, kako samo ime kaže. Ukoliko Ustav kaže da RS pripada i drugim narodima onda se obesmišljava sam pojam ”Republika Srpska” koji sam po sebi nije multietnički. Ili vlast podrazumjeva da su Srbi u Republici Srpskoj građani prvog reda, a svi ostali dolaze tek nakon njih? Ovo ima smisla jer su svi drugi svedeni na nivo nacionalne manjine čime je najviše doprinijelo etničko čišćenje u prethodnom ratu, te napadi na povratnike koji su se nastavili u poslijeratnom periodu.
Član 5. je poznata Dodikova mantra o mističnom Referendumu o otcjepljenju, a novim Ustavom daje se formalno ”pravo” da RS istupi iz BiH putem tog referenduma. Ironično, Dodik se na televiziji žalio kako je narod pasivan i kako je problematično što ga ne interesuje politika. U 30 godina narodi u BiH su naučili da su 90ih bili prevareni i pali kao žrtve interesa bogataša i birokrata. Niko više ne žali da gine za interese političara, a ljudi su se okrenuli miru, radu i nadi da mogu negdje u drugim zemljama svijeta ostvariti prosperitet. Ali, srpskoj političko-ekonomskoj eliti potrebna je samostalnost da kao hegemon može vladati svojim narodom, uz priliku da pobije nekoliko desetina hiljada pripadnika drugih naroda. U narednim članovima imamo manje-više ponavljanje istog narativa, ali već u Članu 9. velikosrpski interes se u potpunosti kristalizuje. Tu stoji da RS ima pravo uspostavljati paralelne veze, udruživati se u složene državne zajednice sa susjednim državama ili grupom država. Ukoliko uzmemo dosadašnje narative predstavnika vlasti RS-a i predstavnika vlasti Srbije, njihove uzajamne veze i odnose, jasno je da se ovdje radi o pripajanju RS-a Srbiji i ostvarenje neofašističke ideje ”srpskog svijeta”.
Član 15. nastavlja istu priču o ravnopravnosti naroda, pa se otvara pitanje koji je smisao Republike SRPSKE ukoliko njoj pripadaju i drugi narodi? Zar ona time ne prestaje da bude SRPSKA? Ali, pravo pitanje je koji je smisao srpskog separatizma u BiH kada Ustav BiH, a i stari Ustav Republike BiH, garantuje ista ova prava i Srbima u zajedničkoj državi.
U članu 89. gdje se govori o ovlastima Predsjednika RS-a stoji da on komanduje Vojskom Republike Srpske, a u članu 116. stoji da RS ima svoju vojsku sa posebnim zakonom koji će se donijeti. Tako vidimo da je vlast u RS spremna da baci još na hiljade mladih života kako bi odbranila privilegije srpskih tajkuna.
Da li je išta od ovoga realno? Činjenica je da bi srpska političko-ekonomska elita rado izazvala nove ratne sukobe i otela dijelova zajedničke države sebi kojom bi suvereno vladala i vršila eksploataciju. I povukla bi srpski narod u propast sa sobom. Ali postoji više faktora koji ovo onemogućavaju. Najveći faktor jeste uticaj Evropske zajednice i EUFOR-a u BiH koji nema nikakvog razloga da nijemo posmatra separatističku politiku srpskih nacionalista. Vlast u RS ne može ništa više uraditi od onoga što dozvoli strani uticaj i to je rezultat tridesetogodišnje politike pretvaranja nekadašnje samostalne radničke republike u perifernu republiku krupnog kapitala. Drugi faktor jeste volja naroda koji, osim nekoliko stranačkih botova, zaluđenih ideologa srpskog nacionalizma i penzionera, nemaju nikakve volje da ratuju za novi ”Ustav” i za RS, znajući da su na vlasti prevaranti, lopovi i tajkuni koji brinu samo o svom džepu. Polazeći od vlastitog života velika većina naroda koja ni ne izlazi na izbore je svjesna da joj život ne zavisi od postojanja RS-a, nego od vlastitog rada kog baš ne nalazi u ovom entitetu. S ovim na umu činjenica je da Dodik nema značajnu podršu da ostvari ove istorijske velikosrpske tendencije, iako ih on ne ostvaruje iz ideološke vjere nego iz ekonomskog interesa zaštite vlastite imovine.
Šta da se radi? Građani, a pogotovo mladi ljudi, ne smiju davati nikakvu podršku srpskim nacionalistima i srpskoj političko-ekonomskoj eliti, prije svega jer su interesi ove elite suprotni interesima mira, rada i prosperiteta kog svi mladi ljudi traže. Građani srpske nacionalnosti koji žele mir, rad i prosperitet po svojim interesovanjima dijele iste interese kao i građani bošnjačke i hrvatske nacionalnosti i oni se moraju udruživati kako bi sproveli zajedničke interese zarad vlastitog blagostanja u zajedničkoj borbi protiv bosanskohercegovačkih političko-ekonomskih elita koji samo gledaju svoju imovinu. Oni ne trebaju učestvovati ni u nacionalističkoj politici, ni u kojekakvim vojnim formacijama poput Vojske Republike Srpske, niti u čuvanju entitetskih tvorevina. Njihov je zadatak da svoje zajedničke radničke interese sprovode u izgradnji društva po mjeri radnih ljudi, u izgradnji zajedničke radničke republike Bosne i Hercegovine, a i šire. Vlast se mora oteti iz ruku birokratije i staviti u ruke radnih ljudi. Ukoliko se to ne uradi birokratija će oteti naše živote.
