Autor – Nemanja Tubonjić
Nedavno je Vlada RS najavila da će se od 01. januara povećati plate medicinskim sestrama i tehničarima za 100KM. Prema zadnjim podacima prosječna plata u sektoru zdravstva iznosila je oko 1600 KM. Ukoliko se oduzmu naknade za put i topli obrok onda ta plata iznosi 1300 KM. Istovremeno prosječna plata konobara iznosi između 1200 i 1300 KM, a veliki broj i ugostitelja i medicinskih radnika odlazi vani upravo zbog ovakvog paradoksa. Obe struke žele da zarade više, ali odlaze iz različitih razloga. Kada su kritičari komunizma govorili da je krajnji rezultat ovog sistema da čistačica i doktor imaju istu platu ovo se upravo desilo u kapitalizmu.
Ali, naši vlastodršci, svjesni ovakvih paradoksalnosti unutar svog ekonomskog sistema, u nadi da će spriječe socijalne nemire , najavili su povećanje plata medicinskim sestrama od simboličnih 100 KM iako su prvobitno rekli da novca nema ni za koga. Drugi pripadnici javno zdravstvenih kolektiva, osjećajući se isključeni i podijeljeni, postavili su pitanje zašto nema povećanja za sve ostale zdravstvene radnike. Odgovor, kao i inače, je da nema para u budžetu. Iz nekog razloga za radnike para nema, pa medicinari odlaze u inostranstvo da rade zbog čega ostajemo bez stručnog zdravstvenog kadra. Pa nas ne treba čuditi zašto Milorad Dodik, koji mnogo voli da hvali RS kao entitet, odlazi u Srbiju da se liječi.
Ovdje se javljaju dva problema – nemogućnost da se poveća plata svim radnicima i degradacija struke. Vrijednost radne snage određena je životnim potrebama radnika, a njeno daljnje vrednovanje zavisi od kompleksnosti posla kojim se radnik bavi i sticanjem određenih znanja i vještina. Čovjek, koji investira godine života u univerzitetsko osposobljavanje, koji u svojim rukama drži neograničenu količinu odgovornosti prema drugom čovjeku, nije adekvatno vrednovan.
Naravno, ukoliko govorimo o medicinskim radnicima koji nisu kupili diplomu. Ovime se ne napada bilo čija struka, samo se govori da određeni poslovi imaju drugačiji nivo kompleksnosti i ne mogu se izjednačavati u obliku svoje vrijednosti. Društvo ne može bez zdravlja, a zdravlje ne može bez znanja. Ali ovo ne interesuje naše političko-ekonomske elite. Proizvodnja društvenih kriza bez ekonomskog planiranja kroz samovolju pojedinaca plodan je put za profiterstvo. Tako su brojni medicinski radnici se okrenuli ili privatnim poslovima ili odlaze u druge države da rade i budu nešto više vrednovani.
U RS-u postoji pet sindikata radnika u zdravstvu, a uviđajući ove probleme sindikati radnika nakon 17 godina sjelu su skupa i sjedinili svoje sindikalne zahtjeve i zatražili od Vlade da se plate povećaju svima za 200KM u skladu sa osnovicom koju dobijaju. Ova osnovica jeste cijena radne snage (cijena rada) koja trenutno iznosi 159,50KM, a množi se sa koeficijentom propisanim Zakonom o platama zaposlenih u javnim zdravstenim ustanovama RS. Ali, još jedanput u praksi tranzicijskih birokratija, vlasti su same bez ikakvih konsultacija i pregovora sa radnicima uzeli da odluče u ime svih.
Tako predsjednik sindikata doktora RS-a Jovica Mišić na skupu ispred Narodne skupštine 16. decembra je upozorio da ukoliko se u narednih sedam dana ne desi ispunjenje nijihovih zahtjeva svaki sindikat, zajedno, će donijeti odluku da se radikalnije nastupi u ovom zahtjevu oko povećanja cijene rada . Isto tako Miloš Borković, vršilac dužnosti predsjednika sindikata zdravstva i socijalne zaštite RS-a naglašava da podržava svoje sindikalne kolege i da poziva sve radnike u zdravstvu da se putem jedinstva izbore za zajedničke ciljeve. Aleksandar Dragušić, predsjednik samostalnog sindikata radnika u zdravstvu i socijalne zaštite RS-a naglašava da su sindikati ujedinjeni, a to jedinstvo proističe iz shvatanja da je zdravstvo RS-a u dubokoj krizi i da će se u narednom periodu boriti. Strukovni sindikat medicinskih sestara i tehničara, čijim radnicima je najavljeno povećanje, nije se dao oportunistički potkupiti, nije pao na podjele među radnicima koju nameću birokrate, nego je i pored obećanog povećanja stao solidarno uz svoje kolege iz drugih grana medicinskog rada u zahtjevima da se i njima povećaju plate. Godinama se putem praznih obećanja, oportunističkih političko-ekonomskih igara unutar sindikata, te sistematskog razbijanja jedinstva radnika kroz stvaranje gomile sindikata (što se moglo vidjeti na primjeru Željeznica RS) pokušavaju potkopati radničke borbe za bolje uslove života. Radnici moraju čuvati jedinstvo!
Radnička klasa je ona društvena klasa koja proizvodi svu društvenu vrijednost i njen cilj jeste upravo u njenom radu – stvaranje kvalitetnih životnih uslova. Ona ima jedinstven cilj i radnici ne mogu biti neprijatelji jedni drugima. Neprijateljstvo između njih rađa se tek onda kada u njihove borbene redove stupe oportunisti, štrajkbreheri, politički plaćenici i provokatori koji ih odvraćaju od interesa za boljim životom svih radnika, na račun šačice slojeva političke birokratije, ekonomskih gospodara i radničke aristokratije.
U RS-u ima oko 8000 radnika u zdravstvu. Budžetom RS-a za 2025. godinu predviđeno je 423,87 miliona KM za zdravstvo. Vlasti govore da svako povećanje može štetiti budžetu, ali moramo postaviti pitanje – zašto je u tridesetogodišnjoj tranzicijskoj vladavini zdravstveni sistem, zajedno sa cjelokupnom privredom, stagnirao, urušavao se i radio na korist političko-ekonomskim elitama kojima je životni standard rastao, a narodu padao? Čije su se to privatne klinike bogatile dok su javne siromašile? Čije su privatne usluge rasle dok su javne postale očajne? Ko profitira od prodavanja priče kako ”drugačije nije moguće” i kako ”nema para u budžetu” dok se širom entiteta prave višemilionske političke kampanje, grade betonski spomenici i nabacane zgrade, a mladi ljudi odlaze?
Samo radnička država može garantovati prava radnika, a prvi korak te borbe jeste jačanje postojećih sindikata i izgradnja novih tamo gdje ih nema, prije svega u privatnom sektoru.
Fotografije – Nemanja Tubonjić
