Autor – Damir Arsenijević
Radničku klasu u socijalističkoj Bosni i Hercegovini predatorski kapital prvi put ciljano
je napao ranih 1990-ih. Njegovi plaćenici, etno-kapitalističke elite odgovorne za donošenje
kapitalizma u Jugoslaviju, ciljano su pogubili radničku klasu u ratu te genocidu koji je uslijedio,
zakopavši ih u skrivene masovne grobnice rasute po čitavoj zemlji. U tome su im pomogle
međunarodne desničarske snage i paravojne formacije, poput članova Zlatne zore. To se zove
tranzicija u kapitalizam.
Zatim su na red došle fabrike, kada su desetine hiljada ostale bez posla, a fabrike ostale bez dobara, čime je kreirana postindustrijska pustopoljina. To se zove privatizacija. Sada na red dolaze prirodni resursi zemlje – njene vode i vazduh, rude, šume i tlo – čitavi ekosistemi se mijenjaju kako bi se izgradile hidroelektrane (1) iskopala, iscrpila i izvezla sva ruda (od litijuma, preko srebra, do uglja), a zemljište pretvorilo u jednu nepreglednu deponiju opasnog otpada. To se sada zove rast. Ovakva logika rasta u sadašnjem trenutku stvara uslove za eksploziju narodnog nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini.
Antidruštveni mir omogućava ovakav rast kojim se hrani strani kapital i jača kolonijalno
djelovanje državnih aparata Hrvatske i Srbije, a prema živim ljudima etno-kapitalisti se sve
autoritarnije ponašaju. Danas u Bosni i Hercegovini živimo teror antidruštvenog mira čija je
osnova otpadocen što znači da se živi ljudi a i životna sredina tretiraju kao otpad i njima se
upravlja kao otpadom.
“Ovdje su djeca bolesna, rode se bolesna. Ovdje ljudi kad počnu da žive znaju od čega će umrijeti”, riječi su Gorana Stojaka, predsjednika mjesne zajednice Bukinje, naselja pored Tuzle, koje je smješteno između Termoelektrane i njenih pet deponija šljake veličine 330 fudbalskih igrališta. (2)
Eto kako je mir antidruštven: danas u Bosni i Herzegovini postoje žrtvovane zone u
kojima su ljudi svedeni na otpad i odbačeni kao puka tijela da bi se uvećao profit etno-kapitalista.
Dejtonski mirovni sporazum, ili u svakodnevnom govoru Dejton, samo je okončao spektakularno nasilje rata, ali uspostavio je antidruštveni mir, čija je logika beskrajna ekstrakcija, iscrpljivanje i odbacivanje društveno-ekoloških odnosa. Cijena ovih odnosa su spore smrti, koje nigdje nisu zabilježene kao društveni gubitak i čiji se politički uzroci konstantno brišu i bacaju u zaborav. A živi ljudi svedeni su na to da život provedu u specifičnom radu u kojem njihova unaprijed odbačena tijela metabolizuju otpad i postaju tek filteri za materijalno i simboličko zagađenje koje cirkuliše u zajednicama.
Čitave zajednice koje žive pored nepropisno odloženog ili skrivenog toksičnog otpada, berači željeza koji ulaze u napuštene fabrike i umiru od zaostalih toksičnih hemikalija, ljudi koji ginu od mina zaostalih iz rata – svi pokazuju kako se rat, zapravo, nije ni okončao. Spektakularnu smrt zamijenilo je sporo umiranje, ali je princip ostao isti – da se za profit mogu žrtvovati, bez ikakve odgovornosti, ljudski životi, životi drugih vrsta na planeti i
prirodna dobra.
Toksičnost – kao materijalna, u obliku raznih otrovnih supstanci, i kao simbolička, u obliku održavanja beznađa i nemogućnosti bilo kakve emancipacijske promjene u zemlji – aktivan je agens koji stalno proizvodi vrijednost koja može da se crpi, i subjekte koji su upregnuti u autoritarnu ekstraktivnu akumulaciju kapitala. Nisu zatrovani samo priroda i ljudska i više-od-ljudske vrste, niti su zatrovani samo naši društveno-ekološki odnosi – zatrovano je i sāmo vrijeme, kao političko vrijeme za mišljenje i djelovanje.
Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje takozvanog regiona Zapadnog Balkana, funkcionišu kao politička deponija okružena Evropskom Unijom. Ove zemlje održavaju se kao periferne prostorno-vremenske društvene laboratorije politike Evropske Unije. Suspendovane u stalnoj tranziciji, ove zemlje depolitizacija truje. Mehanizmi koji uslovljavaju proces pristupanja bez ikakvih konsultacija sa građanima, iscrpljivanje ljudskih života humanitarnim pristupom životu i toksičnost statusa quo (ne)dostižne demokratizacije, te konstantna sekuritizacija i pravljenje ovih zemlja de facto logorima za ljude u pokretu – sve nas ovo brutalizuje i poziva da budemo produžena ruka represivnih rasističkih mehanizama „čistih“ politika EU. Dodijeljena nam je uloga da budemo kapo-smetljari koji će ljude držati izvan granica EU i da uživamo moć bespomoćnih jer ćemo biti usmjerivači rasnog kapitalizma i reprodukovaćemo marginalizaciju i represiju. Drugim riječima, bićemo regija-pakao koji održava EU-raj.
Prema dokumentu Ujedinjenih nacija koji se tiče nagaznih mina (3) , Bosna i Hercegovina” ostaje jedna od najminiranijih zemalja svijeta”. Crveno-bijeli znakovi upozorenja “PAZI, MINE!” su na svakom su koraku. Bolan je to podsjetnik kako rat – prošli, sadašnji i budući – nastavlja da pravi svoje demarkacije, i kako nastavlja da prijeti. Danas mnogi građani Tuzle žive blizu, de facto i metaforički, “tempirane bombe” u vidu bivšeg “Hlor-alkalnog kompleksa” (u narodu poznatog kao HAK). Napušteni i raspadajući postindustrijski kostur HAK-a nadvija se nad nekad jednim od najvećih rudarskih i hemijsko-industrijskih kombinata socijalističke Jugoslavije. “Prije rata“ – jedna od izlizanijih sintagmi sadašnjice – prizor ove fabrike, zajedno s ogromnim rashladnim tornjevima tuzlanske termoelektrane, predstavljali su za mene dom.
Urbane legende kasnih 1980-ih bile su vrlo žive u mom tinejdžerskom mozgu: poput glasina da
dva ogromna okrugla metalna rezervoara HAK-a sadrže tako mnogo opasnih hemikalija da bi
čak mogli raznijeti Beograd, koji je na 180 kilometara od Tuzle. Nedavno sam naišao na skoriji
intervju s Eminom Busuladžić, ili Minkom kako je svi znaju, sindikalnom radnicom fabrike
deterdženata “Dita” koja je predvodila radničku okupaciju fabrike od 2012. do 2015. kako bi se
spriječilo da cjelokupna infrastruktura “Dite” bude isječena i prodata u staro gvožđe. Ovako se
Minka prisjeća nesreće u HAK-u iz 1980-tih:
“Sjećam se i to k’o da se sad desilo. Naša je fabrika tad radila punim kapacitetom. Ja sam bila u laboratoriji gore. I kažu mi: ‘Smrdi nešto. HAK nešto ispušta. Napuštajte! Napuštajte! Napuštajte!’ I mi smo svi pobjegli. (…) Ja nisam bježala dalje. Neki su bježali prema Tuzli, neki gore u planine. Ja sam jednostavno pobjegla u zgradu instituta. Bili smo gore kod sekretarice, sjedile smo. Bilo nas je par. Vidim da svijet bježi, da je panika. I kad sam poslije sišla dole u fabriku, bio je direktor tamo i još neki radnici. Ovo sve ostalo je pobjeglo. I kaže meni direktor: ‘Hajde sada, Minka, kad si već tu, sjedi ovdje za telefon. Zovu odsvakle.’ Dobro se sjećam da sam sjela za telefon i zovu novinari, pitaju: ‘Koliko ima mrtvih?’ ‘Ma kakvih mrtvih?!’ Već je panika bila uzela maha. ‘Kakvih mrtvih? Nema nikakvih mrtvih.’ Već je koncentracija hlora bila opala. Mojih kolega je bilo na Majevici (smijeh). Bježalo se gdje je ko znao. Ja nisam bježala, bila sam u fabrici.” (4)
“Kakvih mrtvih?!” – ove riječi kao odgovor na incident u HAK-u ranih 1980-ih tako snažno odzvanjaju danas, 2024. godine, da je teško uzeti dah. A ‘uzeti dah’ znači disati zagađeni vazduh Tuzle, koja je jedan od najzagađenijih gradova u Evropi. Ako govorimo o broju umrlih od zagađenja (5) po glavi stanovnika, Bosna i Hercegovina se vodi kao druga najsmrtonosnija zemlja na svijetu po Programu Ujedinjenih nacija za životnu sredinu. Time se nastavlja ratna logika iz 1990-ih. Dugotrajna zaostavština praksi u kojima je nanošenje štete dozvoljeno, a uništenje javnog dobra svih nas u ime profita legitimno, još uvek uzima svoj danak.
Dvije džinovske zahđale kugle HAK-a nalaze se na samo nekoliko stotina metara od “Dite”. Zahrđale cijevi HAK-ovog kostura još uvijek sadrže preko 47 tona stajaćeg, visoko zapaljivog propilen oksida. Ove su cijevi okružene gomilama napuštene i korodirajuće buradi iz kojih polako, preko četvrt vijeka, u zemlju cure živa, kadmijum i arsen. Na tlu između pripojenih krugova fabrike “Dite” i HAK-a može da se vidi crni odsjaj sa grumenja kancerogenog otpada toluen diizocijanata (TDI) koje uokviruje mjesta deponije duž ničije zemlje između postrojenja. Tačnu veličinu i precizne lokacije ovih deponija nisu dokumentovale ni vlada ni bilo koja druga zvanična institucija. Jedini ljudi koji prilaze smrtonosnom HAK-ovom skeletu su otpušteni i osiromašeni bivši industrijski radnici koji traže i rastavljaju metalne dijelove u potrazi za starim
gvožđem koje bi prodali. Kao rezultat ovog “posla”, konstantno su izloženi toksičnom otpadu što
dovodi do statistički visoke učestalosti preuranjene smrti usljed kontakta sa njim (6); bilo da je u
pitanju nesrećni slučaj i/ili produžena “spora” smrt izazvana hroničnim stanjima koja su se kod
oboljelih razvila.
Aldin Bejhanović, skupljač starog gvožđa koji je dobio plućnu emboliju uzrokovanu
otrovima u HAK-u, kaže: “Da se prehranimo, i porodica i mi smo (…) ventile gusane u cijevima
u šahtovima skidali, bilo je posla, ali je došlo nakon nekog vremena do toga da su se bačve ovdje
kopale. Počelo je smrdit’. Smrdjelo je jako da je klalo za oči, nije se moglo izdržat’. (…) Neko
sam vrijeme prest’o, ali smo kasnije došli opet ja i otac i komšija i vadili cijevi. I tu smo našli.
Nismo znali da je to otrov, nije bilo ni obilježeno mjesto“. Iskustvo trovanja opisuje ovako:
“Prilikom saginjanja me gušilo i trpio sam jedno 14 dana, mislio sam da su cigare. Al’ kad me
uhvatilo i bacilo i kad je crnilo na oči udarilo, nisam mog’o doći do kola svojih.“ (7) Bejhanovićev
rođak je imao manje sreće; pluća mu je spržio udahnuti otrovni gas prilikom sječenja cijevi.
Eksploatatorskom logikom predatorskog kapitala u BiH zagađenje je pretvoreno u oružje.
Ta logika operiše pod maskom “rasta” i tvrdi da kreira poslove i ekonomsku sigurnost. Međutim,
ona u realnosti zagađuje i uništava vodu, vazduh i zemlju u BiH, dok njeno stanovništvo tretira
kao potrošnu robu izlažući ga zagađenju i uticajima raznolikog opasnog otpada. Postindustrijski
kompleks Tuzle predstavlja jedno polje kontroverze gdje se tuga i bijes zbog ekoloških nesreća (8)
susreću s novim strahovima uzrokovanim trenutnim, planovima o radu Termoelektrane.
Ovo što opisujem je mapa geografije gladi gdje se siromaštvo koristi u sistemu vladavine kako bi se održala jeftina radna snaga. (9) Kako zamisliti bilo kakvu pravdu kada smo okruženi ovakvom destrukcijom? Potrebno je ukinuti dihotomiju unovčene smrti i života vrijednog žalovanja koja danas postoji. Ukidanje ove dihotomije u srži je ukidanja binarne podjele između prirode i kulture. Ukinuti dihotomiju unovčene smrti i života vrijednog žalovanja znači početi od nečega što bismo nazvali životom koji nije vrijedan žalovanja u Bosni i Hercegovini danas. Moramo početi od “proleterskih pluća”, skupljača starog gvožđa sprženih zaostalim hlorom u cijevima HAK-a, koja podliježu povredama i umiru.
Njihova smrt je cijena eksploatacijske logike predatorskog kapitalizma u današnjoj Bosni i Hercegovini. “Uslovi pod kojima se radna snaga prodaje na kapitalističkom tržištu rada koriste glukozni ciklus pojedinca, dok obrazac smjene rada i odmora više zavisi od ekonomskih odluka poslodavca nego od radnikove percepcije sopstvenog metaboličkog procesa. Ljudska ekologija ne predstavlja odnos koji naša vrsta ima s ostatkom prirode, već odnose među različitim društvima, kao i klasama, rodovima, generacijama i etnicitetima koji te socijalne strukture održavaju. Stoga nije pretjerivanje govoriti o pankreasu pod kapitalizmom ili o ‘’proleterskim plućima’.” (10)
Rad na ekološkoj pravdi u Bosni i Hercegovini koje bi pružalo nadu počinje omogućavanjem ovakvih autobiografija – autobiografija proleterskih pluća, proleterskog karcinoma izazvanog zagađenjem, proleterskih napada astme – da budu zabilježene i da se za njih čuje. Ovi lični narativi su “duboko biološki, jer su tijela i sopstva načinjena od istih onih tvari iz toksičnih sredina koje nastanjuju. Kako razni toksini počinju da naseljavaju tijelo, tako navodno inertna “pozadina” samog mjesta postaje aktivna supstanca sopstva.” (11) Imati svijest o tome da je naše okruženje integralni i neodvojivi dio našeg tijela je početak jedne drugačije vrste materijalnosti borbe za prirodna dobra.
Na ovaj ćemo način mi, koji živimo u Bosni i Hercegovini, moći da se odupremo politici zasnovanoj na percipiranoj otpornosti stanovnika (resilience politics), koja nam se promoviše kao jedino moguće rješenje za naše političke i društvene nedaće. A to ćemo postići tako što ćemo prekinuti “dejtonsko međuvrijeme”, vrijeme čekanja koje se proizvodi u “beskrajnom kolu depolitizacije” (12) , bez obzira da li je riječ o ekološkim incidentima kao nagovještajima katastrofa većih razmjera, ili čekanju da se otkrije još neka masovna grobnica.
Na nama je da stvorimo jedno drugačije političko vrijeme koje počinje tako što ćemo se formirati kao drugačija zajednica, samouvjerena i hrabra, koja će stati ukraj ovoj nametnutoj poslušnosti dok nas isisavaju do posljednje kapi zarad tuđeg profita. Riječ je o borbi koja, u trenutnoj situaciji, ima odjeka širom prostora Jugoslavije. Udruživanje do kojeg dolazi u ovim borbama javlja se, naravno, iz puke neophodnosti, kako bismo se pomakli s mrtve tačke prouzrokovane beskrupuloznim iskorišćavanjem ljudi i prirodnih resursa od strane etnonacionalističkih oligarhija i njihovih bezobzirnih međunarodnih saveznika. To oživljeno udruživanje zasnovano na opštem dobru bi aktivno pružalo otpor ovoj otimačini prirodnih resursa. Raditi u ovom pravcu zahtijeva da se ispravnije i ravnopravnije društveno rekonsolidujemo, da vratimo nešto što nam je oduzeto divljom privatizacijom i monetizacijom, prije svega prostor, vrijeme, infrastruktura, politička imaginacija i afirmativni afekt. A rad na tome je uveliko već započet.
——————————————————————————————————————–
(1) https://www.theguardian.com/environment/2015/dec/11/major-banks-put-up-nearly-1bn-for- controversial-balkan- dams-says-report
(2) Arnautović, Dževad. 2021. “Broj oboljelih u Tuzli raste, zagađenje ne prestaje”. Radio Slobodna Evropa, 25.1. https://www.slobodnaevropa.org/a/31052195.html
3 Henig, David, “Iron in the soil: living with military waste in Bosnia and Herzegovina”, Anthropology
Today, vol. 28 broj 1, februar 2012, str. 21.
4 http://www.prometej.ba/clanak/intervju/emina-busuladzic-fakat-je-mirisalo-bijelo-2236
5 Procjena UN-a iz januara 2018. Vidi https://www.unenvironment.org/news-and-stories/story/coming-
clean-air-bosnia-and-herzegovina
6 Izvještaji istraživačkog novinarstva iz juna 2018. otkrivaju pravi obim štete. Vidi https://www.cin.ba/en/otrovni-otpad-pod-nogama-tuzlaka/
7 https://www.cin.ba/en/otrovni-otpad-pod-nogama-tuzlaka/
8 Vidi http://ba.n1info.com/a277700/English/NEWS/Lukavac-citizens-concerned-about-pollution.html
9 Vidi http://www.industriall-union.org/bosnia-herzegovina-seven-workers-injured-at-gikil-after-explosion
10 Lewontin, Richard, i Richard Levins, “Biology under the Influence: Dialectical Essays on Ecology,Agriculture, and Health” u Alaimo, Stacey, Bodily Natures: Science, Environment, and the Material elf, Indiana University Press, 2010, str. 27-8.
(11) Alaimo, Stacey, Bodily Natures: Science, Environment, and the Material Self, Indiana University Press, 2010, str. 102.
(12) Jansen, Steff, “Rebooting politics? Or, towards a <Ctrl-Alt-Del> for the Dayton Meantime” u Arsenijević, Damir (ur.), Unbribable Bosnia and Herzegovina: The Fight for the Commons, Baden-Baden: Nomos Verlag, 2014.
