Gotovo tri desetljeća prisustva međunarodne zajednice u BiH uz autoritet koji je oličen u Uredu visokog predstavnika, i ine političke škole i akademije koje su finansirale, za potrebe stranaka, američke, njemačke, britanske… vlade i fondacije nisu , sada je sasvim jasno, dale bilo kakve rezultate u demokratizaciji društva i procesu suočavanja s prošlošću.
Posebne sjednice Narodne skupštine bh entiteta Republika Srpska, svenarodni mitinzi u režiji vladajućih struktura, izljevi nabildanog patriotizma u kombinaciji s naglašenom ksenofobijom i nacionalistička retorika ključne su poluge na kojima RS funkcionira.
Ruke poslanika kako vlasti, ali ne manjka u pojedinim situacijama ni podrške opozicije, dižu se u zrak , usvajaju se deklaracije, rezolucije i zaključci, istina bez pravne snage, kojima se nastoji osporiti sve što ide u korist opstojnosti Bosne i Hercegovine.
Ključni cilj inih rezolucija i deklaracija na jednoj strani služi trgovanju s koalicijskim partnerima na državnom nivou, na drugoj kontinuiranom ispitivanju strpljivosti međunarodne zajednice, a na trećoj kontinuirano mobilisanje etničkih Srba uvjeravanjem o njihovoj ugroženosti i opstanku kao naroda u BiH.
Posljednjoj „predstavi“ svjedočili smo 18. aprila ove godine prvo u Narodnoj skupštini gdje je usvojen izvještaj međunarodne komisije o Srebrenici, a potom i održan miting u Banjaluci „Srpska te zove“.
Spomenuti izvještaj kruna je višegodišnjeg negiranja genocida koji su pripadnici vojske i policije bosanskih Srba počinili nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u julu 1995. godine. Inicijator pisanja ovog izvještaja i „istraživanja“ koji je trebao osporiti veličinu i namjeru počinjenog genocida bio je lider SNSD-a Milorad Dodik. No iza nje bezuvjetno stao je i stoji cjelokupni srpski politički korpus, uz zdušnu podršku većine političkih aktera u Srbiji koji i onako u kontinuitetu agresiju na BiH zovu „odbrambeno otadžbinskim ratom“ i veličaju ratne zločince iz svog naroda.
Usvajanje ovog izvještaja i miting koji je nakon toga uslijedio trebao bi biti odgovor na inicijativu da se u Generalnoj skupštini UN-a usvoji rezolucija o genocidu u Srebrenici. Milorad Dodik uz zdušnu podršku Aleksandra Vučića pokušava na sve načine da spriječi usvajanje ove rezolucija, a dvojac je sve očajniji kako sve više država staje iza ovog dokumenta.
Kao „argument“ ističe se da bi njenim usvajanjem cijeli srpski narod bio označen kao genocidan iako ne navode nijedan argument kojim bi to potkrijepili. Ali politika na ovim prostorima i onako se ne temelji na argumentima nego na proizvoljnom tumačenju onih koji imaju samo jedan cilj – na nacionalizmu mobilizirati puk i njime vladati.
I naravno, kada je Dodik u pitanju, računati na kratko pamćenje „svog naroda“. A što podrazumijeva da je taj isti genocid koji sada strastveno negira, svojevremeno priznao, da se zalagao da svi počinioci ratnih zločina budu procesuirani, a nakon toga pred Haškim tribunalom svjedočio u njihovu korist.
Preko šest hiljada nišana u Memorijalnom centru u Potočarima, presude Haškog tribunala koji su Ratko Mladić, Radovan Karadžić… osuđeni za ratne zločine, uključujući i zločin genocida se ne uvažavaju. Pa ostaje pitanje ako se Srbija, čija predsjednica Skupštine Ana Brnabić u Banjaluci javno poručuje da genocid nije počinjen, jednako kao što to čini i njen šef Aleksandar Vučić, obavezala na suradnju s Haškim tribunalom i istom izručila brojne svoje državljane uključujući i bivšeg predsjednik SR Jugoslavije Slobodana Miloševića, ako i BiH, a što uključuje i zvaničnike entiteta RS, također priznaje Tribunal u Hagu, kako je onda istovremeno moguće negirati njegove presude?
No neovisno o stavovima Dodika ili Vučića, neovisno o mitinzima i dizanju nacionalnih tenzija s obje strane Drine Generalna skupština UN-a usvojit će ili neće rezoluciju o Srebrenici. Čiji cilj i nije srpski narod označiti genocidnim nego pozvati još jednom svijet da se takav zločin nikada i nigdje ne ponovi.
Opozicija na Dodikov miting se nije odazvala, izuzme li se gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković uz poruku da mora biti uz „svoj narod“. Ali to ne znači da ta ista opozicija priznaje počinjeni genocid jer je bezrezervno podržala izvještaj tzv nezavisne međunarodne komisije. Njihovi razlozi su pragmatični jer nisu htjeli dolaskom na miting dati podršku Dodiku koji je još jednom napravio predstavu u kojoj je glavni junak/ zaštitnik svog naroda.
Valja podsjetiti da je na samom kraju svog mandata ( jul 2021. godine) visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločina i zločinaca. No unatoč brojnim krivičnim prijavama protiv negatora genocida Tužiteljstvo Bih ili ih je odbacivalo ili i dalje stoje i ladicama tužitelja. Slijedom toga, ne treba i čuditi što se negiranje genocida nastavlja na najbrutalnije načine , institucionalno i uz svesrdnu podršku Srbije.
Godinama ponavljane laži o „preuveličavanju broja stradalih u Srebrenici“, te da je riječ o „bošnjačkim vojnicima poginulim u borbama“ toliko su se primile među Srbima da i ne čudi zašto su pohrlili na miting u Banjaluku.
Oni koji traže drugi alibi, tvrdeći da su na miting doći bili prisiljeni, obmanjuju sami sebe i okreću glavu od istine.
Gotovo tri desetljeća prisustva međunarodne zajednice u BiH uz autoritet koji je oličen u Uredu visokog predstavnika, ine političke škole i akademije koje su finansirale, za potrebe stranaka, američke, njemačke, britanske… vlade i fondacije nisu , sada je sasvim jasno, dale bilo kakve rezultate u demokratizaciji društva i procesu suočavanja s prošlošću.
Ogromni novci prošli su i kroz ruke civilnog sektora i nezavisnih medija koji jedva da je napravio vidljive pomake na istom planu. A čak i takav, jalov i uglavnom okrenut sebi, sada je na meti vlasti i prijeti mu, nakon što bude usvojen zakon o posebnom i javnosti rada organizacija civilnog društva, etiketiranje kao agenata stranog utjecaja ili zabrana rada jer se gotovo sve aktivnosti kojima se bave mogu podvesti pod politički utjecaj.
Suočavanje s prošlošću mučan je proces i nema društva izašlog iz rata koje lako na to pristaje. Ali iskustva Njemačke nakon Drugog svjetskog rata ukazuju da je to nužan proces za ozdravljenje društva bez obzira provodili se dobrovoljno ili pod pritiskom.
U BiH, u kojoj je rat končan bez pobjednika i poraženih, međunarodna zajednica nije smatrala nužnim provesti proces denacifikacije društva i osloboditi politički, kulturni , medijski prostor od pogubnog utjecaja politika koje su kovale i vodile rat.
Otuda i 29. godina od njegovog okončanja živimo sa tri „istine“ u kojem su uvijek oni drugi činili zločine i odgovorni su za tragediju kroz koju je ova zemlja prošla. U BiH stoga stasavaju generacije koje malo toga znaju o istinskom suživotu, pa živimo jedi pored drugih umjesto jedi s drugima.
Oni koji na to ne pristaju odlaze iz BiH ili svoju djecu šalju iz nje. Jer nisu uvjereni da ih neki novi karadžići, koljevići, buhe, mladići… nisu spremni gurnuti u rat dok poput Milorada Dodika sa mitinga ponovo šalju identične poruke kao i 1992. godine o nemogućnosti suživota „ s drugima“ i nastoje, uz zdušnu podršku Srbije, revitalizirati Memorandum SANU čiji je pokušaj realizacije plaćen, samo u BiH milionom prisilno raseljenih, razaranjma i desetinama hiljada ljudskih života.
