Krize u metalskoj industriji, rudarstvu, željezničkom transportu i javnom zdravstvu nisu odvojeni događaji, već manifestacije istog procesa koji se ogleda u dugotrajnom slabljenju proizvodne baze, javnih institucija i sistema zaštite rada u Bosni i Hercegovini. Posljedica toga nije samo ekonomski pad, nego i promjena društvenog ugovora u kojem rad više ne garantuje sigurnost, a država sve rjeđe djeluje preventivno i reaguje tek kada kriza eskalira.
Posljednjih mjeseci Bosna i Hercegovina suočena je s nizom kriza koje se, na prvi pogled, čine nepovezanim. Neriješen status Nove željezare Zenica, otvaranje stečajnog postupka nad Novom Ljubijom, nastavak agonije bivših radnika Koksare Lukavac, višemjesečno nezadovoljstvo radnika Željeznica Republike Srpske i kolektivna ostavka ljekara u Kantonalnoj bolnici Livno pripadaju različitim sektorima, različitim administrativnim jedinicama i različitim političkim okolnostima. Ipak, zajedno ukazuju na dublju, strukturnu transformaciju bosanskohercegovačkog društva – slabljenje proizvodne baze, javnih institucija i mehanizama socijalne zaštite.
Ove krize nisu samo ekonomske. One zahvataju odnose između rada, države i kapitala, mijenjaju položaj zaposlenih i utiču na dugoročne razvojne mogućnosti zemlje.
Nestanak razvojne politike
Nakon rata Bosna i Hercegovina nije razvila konzistentnu industrijsku strategiju. Privatizacija, deindustrijalizacija i oslanjanje na tržišne mehanizme odvijali su se bez dugoročnog plana za očuvanje strateških proizvodnih kapaciteta. Umjesto koordinisane razvojne politike, odluke su često donošene ad hoc, pod pritiskom kratkoročnih finansijskih ili političkih interesa.
Svojinska tranzicija provedena je tako da novi vlasnici nekadašnje društvene svojine uglavnom nisu pokazali interes da ispune obaveze preuzete ugovorima o privatizaciji. Mnogi su svjesno vodili preduzeća u stečaj, uništavajući čak i one proizvodne kapacitete koji su se mogli revitalizirati. Industrijske zone pretvarane su u atraktivna građevinska zemljišta, dok su pojedini pogoni ostavljali iza sebe ozbiljne ekološke posljedice koje i danas narušavaju kvalitet života stanovništva i trajno zagađuju tlo i vode. Obećanja, kao i same odredbe privatizacionih ugovora o očuvanju proizvodnje, ostala su mrtvo slovo na papiru.
Radnička klasa pretvorena je u armiju nezaposlenih ili prekarnih radnika. Suzbijanjem socijalnog nezadovoljstva u Republici Srpskoj kroz takozvani dokup radnog staža, odnosno programe socijalnog zbrinjavanja radnika koji su ostali bez posla, stvorene su desetine hiljada novih penzionera koji danas žive na rubu siromaštva. Istovremeno, Fond penzijskog i invalidskog osiguranja funkcioniše uz kontinuirano mjesečno kreditno zaduživanje Vlade Republike Srpske na finansijskom tržištu.
Kontinuitet urušavanja realnog, ali i dijela javnog sektora nastavlja se uprkos brojnim upozorenjima Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i domaćih ekonomskih stručnjaka o potrebi smanjenja javne potrošnje i većih ulaganja u realni sektor, jedini koji stvara novu vrijednost i održiv ekonomski rast.
Primjer željezarskog sektora to jasno pokazuje. Rudnici željezne rude, željeznički transport i proizvodnja čelika nekada su činili jedinstven industrijski lanac. Problemi u jednom njegovom segmentu danas proizvode domino-efekat u svim ostalim. Kada proizvodnja čelika stane ili se smanji, opada potreba za željeznom rudom, smanjuje se obim željezničkog transporta, a lokalne zajednice ostaju bez prihoda i radnih mjesta. Umjesto da interveniše kako bi očuvala strateške proizvodne kapacitete ili osmislila novu razvojnu politiku, država uglavnom reaguje tek kada kriza već eskalira.
Od prava na rad do borbe za opstanak
Posebno je uočljiva promjena položaja radnika. Tokom druge polovine dvadesetog stoljeća sindikalne borbe bile su usmjerene na poboljšanje uslova rada, rast plata i proširenje socijalnih prava. Danas su zahtjevi znatno skromniji – očuvanje radnog mjesta, redovna isplata plata, uplata doprinosa i povezivanje radnog staža.
Takva promjena nije samo posljedica pojedinačnih ekonomskih problema. Ona govori o promjeni odnosa moći između rada i kapitala. Radnici sve češće pregovaraju iz pozicije nesigurnosti, svjesni da zatvaranje preduzeća ili odlazak poslodavca može značiti trajni gubitak zaposlenja, naročito u sredinama u kojima ne postoji alternativno tržište rada.
Koksara Lukavac tome zorno svjedoči. Nakon što je 7. jula ove godine propao i posljednji pokušaj prodaje Koksare kao integralnog preduzeća, Tuzlanski kanton dobio je još jedan kontingent nezaposlenih radnika. Dio njih, zbog neuplaćenih doprinosa, ne može ostvariti pravo na zasluženu penziju. U još težem položaju nalaze se radnici koji, bez obzira na kvalifikacije koje posjeduju, više nemaju mjesto na tržištu rada ili ih službe za zapošljavanje smatraju „prestarim“ za novo zaposlenje. Štrajk ispred zatvorene tvorničke kapije ne zanima ni upravu preduzeća ni nadležne kantonalne vlasti.
Slabljenje javnih institucija
Sličan obrazac vidljiv je i u javnom sektoru. Kolektivni otkazi ljekara u Livnu nisu prvenstveno pitanje plata, već pitanje funkcionalnosti zdravstvenog sistema. Dugogodišnji problemi u organizaciji rada, upravljanju zdravstvenim ustanovama, njihovom finansiranju i kadrovskoj politici doveli su do toga da stručni kadar odlazak vidi kao jedino preostalo rješenje.
Na taj način javne institucije postepeno gube sposobnost da privuku i zadrže kvalifikovane radnike. Posljedice ne snose samo zaposleni nego i građani, kojima se smanjuje dostupnost osnovnih zdravstvenih usluga i narušava kvalitet zdravstvene zaštite.
Politička intervencija, odnosno otvaranje socijalnog dijaloga između Vlade Kantona 10 i nezadovoljnih ljekara, uslijedila je tek nakon što su vlasti shvatile da lakonski odgovor kako „nema pregovora u izbornoj godini“ neće pokolebati ljekare. Iako je nezadovoljstvo privremeno ublaženo, nijedan od ključnih problema nije sistemski riješen.
Fragmentirana društvena solidarnost
Zajednička karakteristika svih ovih slučajeva jeste izostanak šire društvene mobilizacije. Radnici Željeznica Republike Srpske, rudari, metalci i zdravstveni radnici uglavnom djeluju odvojeno, unutar vlastitih sektora i administrativnih granica. Sindikati su organizovani po granama ili entitetima, bez zajedničke strategije i međusobne koordinacije.
Čak i u situacijama kada su pojedini sektori međusobno neposredno povezani, kao što su Rudnik željezne rude Ljubija, Nova željezara Zenica i Željeznice Republike Srpske, sindikalna solidarnost uglavnom izostaje. Umjesto zajedničkog nastupa, problemi se rješavaju parcijalno, pri čemu svaka organizacija vodi vlastitu borbu.
Takva fragmentacija olakšava političkim strukturama da svaku krizu tretiraju kao izolovan problem, umjesto kao dio šireg društvenog obrasca. Istovremeno, javni prostor i dalje je dominantno okupiran etničkim i ustavnim pitanjima, dok teme rada, industrijske politike, socijalne sigurnosti i ekonomskog razvoja rijetko postaju predmet ozbiljnih i dugoročnih javnih rasprava.
Demografske posljedice
Industrijska i institucionalna kriza neposredno utiču na demografske procese. Nestankom kvalitetnih radnih mjesta povećava se iseljavanje radno sposobnog stanovništva. Istovremeno, kada zdravstveni sistem ostaje bez ljekara, a obrazovni bez nastavnika, dodatno opada kvalitet života, što kod mnogih građana predstavlja dodatni motiv za odlazak iz zemlje.
Na taj način stvara se začarani krug. Manji broj stanovnika znači manje poreskih prihoda, slabije javne finansije i još manju sposobnost države da ulaže u razvoj. Dugoročno, Bosna i Hercegovina rizikuje da izgubi ne samo industrijske kapacitete nego i ljudski kapital, koji predstavlja osnovni preduslov svakog budućeg ekonomskog i društvenog razvoja.
Prema procjenama Unije za održivi povratak i integracije u Bosni i Hercegovini, od 2021. do kraja 2024. godine zemlju je napustilo oko 630.000 osoba, pri čemu najveći dio čine ekonomski migranti. Budući da Bosna i Hercegovina nema jedinstven registar iseljavanja, riječ je o procjeni zasnovanoj na više administrativnih izvora.
Službeni podaci Eurostata pokazuju da državljani Bosne i Hercegovine prve dozvole boravka u državama Evropske unije najčešće dobijaju radi zaposlenja. Među glavnim destinacijama izdvajaju se Slovenija, Njemačka i Hrvatska.
Ekonomske migracije postale su jedno od najvažnijih razvojnih pitanja Bosne i Hercegovine. Procjene domaćih organizacija i podaci Eurostata potvrđuju da je riječ o dugotrajnom i sistemskom procesu. Istovremeno, evropske države, suočene s nedostatkom radne snage, nastavljaju aktivno privlačiti radnike sa Zapadnog Balkana, dok Bosna i Hercegovina ostaje suočena s ubrzanim starenjem stanovništva, nedostatkom kvalifikovane radne snage i postepenim slabljenjem vlastitog ekonomskog potencijala.
Time se zatvara krug međusobno povezanih kriza. Deindustrijalizacija smanjuje broj kvalitetnih radnih mjesta, slabljenje javnih institucija narušava kvalitet života, a iseljavanje dodatno umanjuje razvojni potencijal zemlje. Svaki od ovih procesa istovremeno je i uzrok i posljedica ostalih, zbog čega ih više nije moguće posmatrati kao odvojene probleme. Riječ je o jedinstvenoj razvojnoj krizi koja zahvata ekonomiju, javne institucije i društvenu strukturu Bosne i Hercegovine.
Politička ekonomija trajne krize
U pozadini ovih procesa nalazi se specifičan model političke ekonomije. Veliki broj javnih preduzeća posluje pod snažnim političkim utjecajem, dok privatni investitori često ulažu u sektore s brzom stopom povrata, a znatno rjeđe u kapitalno intenzivne industrije. Industrijska politika nije usklađena između različitih nivoa vlasti, a dugoročne razvojne strategije često ostaju samo deklarativne.
Bosna i Hercegovina, kao država periferne, male i zavisne ekonomije, zarobljena u kontinuitetu zamrznutog etno-teritorijalnog konflikta koji produkuju dominantne političke elite, tone u ekonomsku i finansijsku zavisnost čijem se kraju ne nazire kraj.
Istovremeno, ekonomski rast u velikoj mjeri zavisi od doznaka iz dijaspore, potrošnje i uslužnog sektora, dok proizvodnja i izvoz proizvoda veće dodane vrijednosti stagniraju. Takva struktura privrede povećava ranjivost zemlje na vanjske poremećaje i ograničava mogućnosti za stvaranje stabilnih i kvalitetnih radnih mjesta.
Pitanje društvenog ugovora
Slučajevi Zenice, Nove Ljubije, Željeznica Republike Srpske i Livna otvaraju pitanje da li se u Bosni i Hercegovini mijenja sam društveni ugovor između države i građana. Ako država više nije u stanju da osigura predvidivo poslovno okruženje, funkcionalne javne usluge i osnovnu ekonomsku sigurnost, povjerenje građana u institucije slabi.
Posljedice nisu samo ekonomske; one se odražavaju i na političku participaciju, društvenu koheziju i sposobnost zajednice da odgovori na buduće izazove. U čitavoj ovoj priči ponovo najviše gube građani, jer se za održavanje preskupe i preadministrirane države koristi isti princip – stalno povećanje cijena kako bi se osiguralo što više prihoda od poreza na dodanu vrijednost.
Građani postaju sve siromašniji, a istovremeno sve zaduženiji, jer su primorani podizati kredite kako bi zadovoljili osnovne životne potrebe.
Zaključak
Ovi događaji ne predstavljaju niz nepovezanih kriza. Oni ukazuju na duboku strukturnu transformaciju bosanskohercegovačkog društva u kojoj se prepliću deindustrijalizacija, slabljenje javnih institucija, fragmentacija radničke solidarnosti i demografski pad. Zbog toga ih je važno analizirati zajedno, kao različite manifestacije istog problema.
Bosna i Hercegovina ulazi u još jednu predizbornu godinu. Pitanja ekonomije, demografije, socijalne sigurnosti i razvoja ili se jedva spominju ili ostaju tek tema jalovih političkih rasprava između vlasti i opozicije.
Iako je do početka zvanične predizborne kampanje ostalo manje od dva mjeseca, političke stranke – kako one na vlasti, tako i opozicione – javnosti ne nude ozbiljne ekonomske programe. Oni koji postoje često su ili spiskovi lijepih želja bez stvarnog ekonomskog uporišta, što je slučaj kod dijela opozicije, ili obećanja o novim infrastrukturnim projektima i radnim mjestima, kakva najčešće dolaze iz redova vlasti, a koja uglavnom ostaju u sferi političkih obećanja.
Za ozbiljnu javnu raspravu, stoga, više nije dovoljno pitati kako spasiti pojedinačno preduzeće ili instituciju. Ključno pitanje glasi: kakav razvojni model Bosna i Hercegovina želi graditi u narednim decenijama i kakvu ulogu u njemu imaju rad, industrija, javne službe i socijalna sigurnost?
