O metodama sindikalne borbe u Švedskoj za Žive ljude piše naša stalna suradnica
Suzana Sekulović Kladarić
Da bi se borba radnika smatrala industrijskom akcijom, potrebno je obratiti pažnju na
metode i strategije koje u fokusu imaju određeni cilj radnika u odnosu na poslodavce.
To znači da je svrha mjera i metoda važnija od same njene prirode.
Štrajk je sigurno jedan od važnih oblik kolektivne akcije sindikata, ali tu postoje i drugi
vidovi borbe za radnička prava. Nedavno su tako medicinski radnici, nezadovoljni
platama i uslovima rada, bukvalno bombardovali švedske političare kratkim pismima,
razglednicama i e-mailovima. Cilj je bio „probuditi“ političare, ukazati na
nezadovoljstvo kolektivnim ugovorom i pokazati da nisu zadovoljni momentalnim
stanjem u svojoj branši.
Od kada su ograničenja prava radnika na štrajkove počela 1928. godine, u zakonu je
postojao zahtjev da se štrajkovi moraju najaviti određeni broj dana unaprijed protivnoj
strani, tj. poslodavcu, kao i državi, kako bi građanstvo bilo pravovremeno
obavješteno o tome, sto je posebno važno za uslužne djelatnosti, poput kolektivnog
saobraćaja, škola, zdravstvenih organizacija, itd., odnosno da bi bilo spremno na
određene poteškoće u uslužnim djelatnostima, te kako bi se izbjegle konfliktne
situacije između samog stanovništva i sindikalnih organizacija.
Danas se štrajkovi i industrijske akcije moraju najaviti sedam radnih dana unaprijed,
praznici se ne računaju, tako da je u stvarnosti obično u pitanju devet dana.
Ukoliko se štrajk ne najavi u ovom roku ili se najavi sa zakašnjenjem, sindikat može
biti kažnjen jako visokom odštetom zbog kršenja postavljenih pravila i zakona.
Međutim, u Švedskoj postoji i tzv. divlji štrajk kao zadnji oblik borbe za radnička
prava, pa iako nije uobičajen, važno je i to pojasniti.
Svake godine se u Švedskoj potpisuje kolektivni ugovor između sindikata koji
zastupaju radnike raznih profesija i njihovih poslodavaca, a vezano za uslove rada i
povećanje plata.
Kada su kolektivni ugovori potpisani onda nastaje tzv. period mira
do sljedeće godine i potpisivanja novog ugovora, jer se smatra da su dvije strane u
pregovorima došle do konačnog rješenja.
Pregovori o kolektivnom ugovoru raznih branši se vode po raznim nivoima, ali ih
uvijek započinju industrijski sindikati i njihovi poslodavci. Kada su ovi pregovori
završeni svi ostali sindikati slijede smjernice ovog ugovora. Zašto je to tako?
Glavni razlog je taj što industrija igra glavnu ulogu u švedskoj ekonomiji i pruža
mnoge mogućnosti za zapošljavanje, čak i izvan industrijskog sektora.
Naravno da u vrijeme globalizacije Švedska razmišlja o međunarodnoj konkurenciji,
tako da ako bi troškovi plata ovdje rasli brže nego u ostatku svijeta, švedske
kompanije bi rizikovale da budu nadmašene na globalnom tržištu od strane drugih
svjetskih kompanija.
To što druge organizacije poslodavaca i sindikati prihvataju da industrija preuzme
vodeću ulogu u potpisivanju kolektivnog ugovora je, između ostalog i zbog jake
koordinacije unutar samog švedskog biznisa.
Unutar industrijskog sindikata postoji konsenzus, ali postoje i kritike i podjele sa sindikatima koji su pokušali da se odvoje.
Državni zavod za posredovanje (Medlingsinstitutet), između ostalog, mora raditi na
formiranju plata koje bi trebale da dobro funkcionišu, te posreduju u slučajevima kada
dođe do sporova.
Zavod je također zasnovan na međunarodno konkurentnom sektoru i ne učestvuje u
nagodbama sa sindikatima koje odstupaju od industrijskih normi.
Zbog uređenosti i razgranatosti sistema kojeg su istorijiski stvorili sami radnici u
Švedskoj, a nakon potpisivanja kolektivnih ugovora i nastupanja perioda mira, tzv.
divlji štrajkovi su bili jako rijetki ili su skoro nestali zbog zakonskih normativa.
Divlji štrajk se zakonski naziva “nezakonita industrijska akcija” i za nju radnici u
štrajku mogu biti kažnjeni na sudu, ali također i sindikat može biti kažnjen ako ne
pokuša aktivno pomoći poslodavcu da zaustavi tzv. divlji štrajk. Sve vrste takvih
štrajkova mogu se klasifikovati kao “ilegalne” ako se o njima ne odlučuje “ovlašćenim
redom” od strane sindikata ili se krši period mira.
Termin divlji štrajk karakterizira tri različita tipa sindikalne akcije.
Pravna definicija divljeg štrajka je da se ovom vrstom štrajka krši potpisana obaveza
koja je kolektivnim ugovorom vezana za dužnost, tj. period mira i da sindikat nije
odlučio i donio odluku o štrajku prema sopstvenim statutima.
Ova vrsta divljeg štrajka bila je uobičajena u Švedskoj 1976–1990, a često je tajno
inicirana od strane lokalnih sindikata kako bi se izvršio pritisak na pregovore o
platama. Nakon što je socijaldemokratska vlada zaprijetila zabranom štrajkova 1990.
godine, ova vrsta divljeg štrajka gotovo je potpuno nestala.
Politička definicija divljeg štrajka je da štrajk organiziraju spontano sami radnici izvan
kontrole sindikalne birokratije, takozvana samoorganizacija.
Pogođeni radnici često osnivaju, u slučaju produženog sukoba, ne sindikalni štrajkački odbor koji vodi štrajk. Štrajk je u ovom slučaju ujedno i izraz nezadovoljstva sindikatom. Poslodavci i
reformistički sindikati najviše strahuju od ove vrste štrajka.
Treća definisana varijanta divljeg štrajka je kada lokalni sindikat namjerno poziva na
štrajk, iako ih obavezuje period mira kroz kolektivne ugovore, sto se dogodilo npr. u
Finskoj u jesen 2005. godine kada je Finski sindikat transportnih radnika stupio u
dvonedeljni štrajk u kojem su na kraju poslodavci ispunili većinu radničkih zahtjeva.
Sindikat transportnih radnika Finske kažnjen je tom prilikom na sudu sa 1,5 miliona
švedskih kruna zbog svjesnog organiziranja “ilegalnog” štrajka, ali su te kazne
izračunali i ukalkulisali u svom detaljnom planiranju divljeg štrajka, solidarišući se sa
radnicima i zajednički prikupljajući materijalna sredstva.
Iako i sindikati i radnici plaćaju jako visoke sume novca na sudu kada je tzv. divlji
štrajk u pitanju, ipak se uz dobru organizaciju, jasne ciljeve i solidarnost može
organizovati i ovakav vid štrajka, za sta je najbolji primjer divlji štrajk vozača gradskih,
lokalnih i regionalnih vozova u Švedskoj koji se desio u aprilu ove godine.
Željeznička mreža je jako razgranata i u samom glavnom gradu Stockholmu i u cijeloj
zemlji, Vozovi za vrijeme ovog štrajka nisu išli redovno . Vozači , od kojih zavisi prevoz
većine stanovništva, kao i privreda zemlje, ipak su za vrijeme štrajka dobili veliku podršku i
simpatije samog stanovništva.
Svi drugi, najavljeni štrajkovi su zakonski dozvoljeni, međutim u današnje vrijeme
zanemarivanja ljudskih resursa, globalizacije, neoliberalizma i sticanja ogromnih
bogatstava manjine na račun većine, postoje i druge metode pritisaka na poslodavce,
ponekad skrivene, ponekad javne, ali je sigurno da solidarnost, dobra organizacija,
jasni ciljevi i stalna borba dovode do poboljšanja radničkih prava.
