Zašto „Živi ljudi“?

Gordana Katana

Godine novinarskog i aktivističkog iskustva osvijestile su činjenicu da radništvo i njihove borbe u pravilu ostaju na margini interesa  kako medija, tako i društva u cjelini.

Radnice_ci postaju „vijest „ tek kada se odluče da svoje borbe za temeljna prava ostvare putem protesta ili štrajkova. No čak i tada do javnosti dopire samo segment razloga zbog kojih izlaze na ulice, zbog kojih se gase mašine, zbog kojih se u bolnicama ili školama obustavlja rad makar i na simboličnih i upozoravajućih sat vremena.

Borbe za radnička prava ne pune naslovnice novina, portala, nisu u udarnim minutama informativnih emisija elektronskih medija jer ne donose gledanost, čitanost, brojeve pregleda i komentara. A i kada im se taj prostor ustupi čini se to jer su svojim borbama i zahtjevima navodno „ugrozili „ građane. Uskraćujući im da oni neometano obavljaju svoje poslove ili ostvaruju ovo ili ono pravo.

Solidarnost stoga  kao i stanje i riječ sve više nestaje s prostora u kojem živimo. Otuda građani malo ili nikako mare za borbe rudara, medicinskog osoblja, željezničara, nastavnika, vaspitača… Kao da među članovima svojih obitelji, susjeda, prijatelja nemaju nekog od njih. I kao da  od dobrobiti ljekara, rudara, nastavnika… ne zavisimo i mi ostali.

Solidarnosti jednako tako nedostaje i unutar samih sindikata. Prije svega mastodona koji svoje porijeklo vuku iz socijalističkog sistema i koji svjesno ne žele da prihvate realnost svojinske tranzicije i prvobitne akumulacije kapitala u kojoj živimo i nezavisne sindikalne scene kojoj klipove u točkove podmeću kako ti veliki , po odluci vlasti reprezentativni sindikati,  tako i poslodavci koji nastoje suziti obim radničkih prava.

Za posljedicu to ima jedva održiv tripartitni socijalni dijalog u kojem je radništvo kolateralna šteta loših dogovora velikih sindikata i vlada na jednoj strani i privatnih poslodavaca koji na sve načine žele umanjiti ili ograničiti radnička prava.

U još težoj poziciji je onaj dio radništva zaposlenog u privatnom sektoru u kojem se suprotno i ustavnim načelima i radno-pravnom zakonodavstvu onemogućuje sindikalno organiziranje i udruživanje. Svaki pokušaj da se radnice_ci organiziraju završava ucjenama, prijetnjama otkazom na što kontrolni organi ostaju gluhi i nijemi. Ovo posebno pogađa zaposlene u niskoprofitabilnim industrijskim granama poput tekstila, kože i obuće čija egzistencija u BiH, kao državi periferne  ekonomije zavisi od ino-tržišta što dodatno pogoduje samo vlasnicima kapitala. Kako je riječ o granama s pretežno ženskom radnom snagom za posljedicu to ima feminizaciju siromaštva o kojoj se govori malo ili nikako van krugova civilnog društva.

Stoga su „Živi ljudi“ nastavak rada Radničke solidarnosti u BiH, kao organizacije civilnog društva čiji je temeljni cilj borba za socijalnu pravdu, za jednakost svih članova društva. Društva, u kojem bi se svi njeni članovi osjećali dovoljno sigurni i zaštićeni.

Naš prostor otvaramo za radništvo i sindikate, novinare_ke, članove akademske zajednice, javne radnike, ekonomske eksperte da zajedničkim radom jasno artikulišemo sva bitna pitanja položaja radnika_ca , kako zaposlenih tako i nezaposlenih u BiH, o njima pišemo i na taj način pitanja socijalne pravde učinimo vidljivijim i glasnijim u javnosti.

Aktuelno